Siromasima se propovijeda Radosna vijest, zapisa sv. Matej. Božji siromasi i maleni pate, ali imaju povjerenja u Gospodina. Život im donosi iskušenja u nevoljama i patnjama. Donosi im pustinju, ali ne zauvijek. Po Božjem milosrđu rađa se radost. U nevolji su i prorok Izaija i Ivan Krstitelj, a i apostoli Jakov i Matej. I tu nevolju i patnju pojedinca i cijeloga naroda može riješiti samo Svevišnji. Prorok Izaija je s Izraelcima u osmom stoljeću prije Krista u asirskom sužanjstvu. Sav narod pati. Trebalo je izdržati to ropstvo među poganima i sačuvati vjeru u jedinoga Boga. Stanje naroda je kao sasušena pustinja koja treba procvjetati. Ali kako? Prorok Izaija im najavljuje radost i novi život u tim teškim okolnostima: Bog sam hita da nas spasi! (…) Sljepačke će oči progledati, uši će se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati ko jelen, njemakov će jezik klicati. Pustinja će procvjetati samo Božjom snagom.
Ustaje najveći rođeni od žene, Ivan Krstitelj. Isus reče, a sv. Matej zapisa: Između rođenih od žene nije ustao veći od Ivana Krstitelja. U Herodovu je zatvoru. Noge su mu u verigama. Očekuje svoju smrt. Kao da je za njega pisao Tin Ujević u pjesmi Molitva iz tamnice:
Ako te grudi, il’ te oči bistre, treba da kljunom svirep jastreb kljuje,
i da me memla, ili bitka istre, neka! o neka! Samo Bog da čuje.
A kada spane ova crna ljaga i radost zblaži svelo lice Hrista,
blažena bit će otkupljena vlaga i kužna plijesan zasjat će čista.
Znam da ću dotle ostati bez glasa, i da će grobna biti mračna jama
no zalog tog svetog, zbog tog slavnog časa blagosiljem te s ovim verigama.
Blagoslivljati treba Boga i u radosti i u nevoljama, i u slobodi i u verigama. Ivanu je važno da je došao Mesija, kao Jaganjac Božji, kojega je najavljivao i na Jordanu predstavio. Ivan je bio glas, a Isus Božja Riječ. Najavio je Ivan tu Božju Riječ koja je uzela ljudsko tijelo i postala Božji Pomazanik. Nastupom Božjega Pomazanika utihnut će Ivanov glas i prestat će i Ivanova patnja. Zato šalje svoje učenike k Isusu da i oni budu sigurni: Onaj kojega je Ivan krstio na Jordanu je pravi Mesija. Ivanovi učenici legitimiraju Isusa, kako piše sv. Matej: Jesi li ti onaj koji ima doći ili da drugoga čekamo? Isusov odgovor nije samo u riječima, nego činjenični, u djelima. Njegova djela nisu samo obećanje spasenja nego ostvarenje novoga života. Navodi činjenice koje svjedoče tko je Isus iz Nazareta, kako zapisa sv. Matej: Idite i javite Ivanu što čujete i vidite! Slijepi progledaju, hromi hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se propovijeda Radosna vijest. Ali, zbog propovijedanja Radosne vijesti bit će mučeni svi apostoli. Svojom krvlju će posvjedočiti ono što su propovijedali. Mučeništvo će im osigurat mjesto pred prijestoljem Božjim. Za njih je Bog bio Bog živih i sveprisutan, što nije slučaj za vjeru današnjega čovjeka. Danas čovjek često postavlja misaono pitanje: Gdje je Bog? Pokušava mudrovati, ali ne primjećuje djela Božja i ne živi sa živim Bogom. Nije se čuditi da je S. S. Kranjčević napisao u pjesmi Nad majčinim grobom:
Mrzio sam ljude što se znanjem diče, a nemajuć srca i vidom su slijepi! Znaj, veleum čistih iz očiju niče, a i hrasti traju, dok ih korijen krijepi!
A taj korijen koji krijepi rast čovječjega uma jest srce plemenito i suosjećajno, srce koje čezne za Svetim i Svevišnjim, za Bogom.
Bog sam hita da nas spasi! Najavljuje prorok Izaija. Zato je suvišno pitanje: A gdje je Bog? Bolje je postaviti pitanje: Gdje smo mi? Božić će doći, a hoće li i za nas doći? Gdje se nalazimo? Naš pjesnik A. B. Šimić u 28. godini, u vrijeme kad umire piše pjesmu Nađeni Bog:
Ne traži Boga mišlju u praznini. U kojoj se miso, tamna sjenka, gubi.
Uza te Bog je, uvijek u blizini. U stvarima oko tebe, u zvuku i muku.
Bog ti je uvijek najbliži od svega. Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba. Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica i plaši te iz svake stvari: nema tajne.
Dok će naš Vrgorčanin Tin Ujević očajnički vapiti za povratkom „prvobitne duše”, koju je kod naših starih oblikovalo upravo poštovanje prema Isusu Kristu. Zato Tin ovako piše:
Ubit će me naumitna stvarnost. Pronašli smo auto i eksploziv –
Da, pronašli smo nebodere i pločnike, žarulje, izloge, afiše, plakate.
Ali smo izgubili dobro i grješno srce – Izgubili prvobitnu dušu –
U kojoj buče svjetlosti i vode – i nemirnih pokreta PRIRODE.
Sad možemo bolje razumjeti kako današnji svijet naglasak stavlja na kićenje i svjetlucanje, a ne na tajnu Isusova rođenja. Kod ljudi često nije u pitanju pravi smisao Božića, nego trgovina i zarada. U ljudskoj gužvi i trci izgubi se Božić, a ljudska duša ostane prazna i čezne za Bogom. Ono sporedno zasjeni ono bitno. Zavapimo s našim Tinom Ujevićem u Kolajni: Veliki Duše!…
Za naše duše prežedne božanstva, za svijetle naše misli, srca čista,
pošalji Tvoju Zvijezdu, Sunce Spasa … Hrista. Njega što može da čovječanstvu vratit savjest i nadu kao mač i napad, što Vjerom umije ljubav da pozlati, i da obasja zamračeni Zapad…
Ovo je nedjelja kad majka dariva ukućane i zato se zove Materice. Upućuje nas nebeskom Ocu, koji će sve obdariti Kristovim rođenjem. Budi spreman i neka sve bude na putu pripreme Kristova dolaska, kao što kliče prorok Izaija: Neka se uzraduje pustinja zemlja sasušena i neka cvatom procvjeta da bi i duša doživjela radost nebeskoga Krista.
Fra Ante Pranjić Pilipović
