Težimo upoznati Gospodina, je Božja poruka čovjeku preko proroka Hošee. Božji poziv je upućen svakom čovjeku – da Boga traži, da ga upozna i da ga ljubi svim svojim silama. Bog poziva, pomaže i nudi svakom čovjeku neizmjerno mnogo. Milosrdni Bog ne može ostati sam i osamljen u svojoj ljubavi. Prilazi stvorenju jer ga ljubi, a posebice čovjeku jer je slika Božja. Lijepo to poručuje II. vatikanski sabor u dokumentu Radost i nada: Bog, koji se očinski brine za sve, htio je da svi ljudi tvore jednu obitelj i da se međusobno susreću kao braća. Svi su naime, stvoreni na sliku Boga, koji je ‘izveo sav ljudski rod od jednoga čovjeka i nastanio ga po svoj površini zemaljskoj’ (Dj 17,26), te su svi pozvani k jednom te istom cilju, k Bogu svomu. A u dokumentu O vjerskoj slobodi piše da na Božji poziv odgovara čovjek uvijek ne prisilno, nego slobodno: Bog doduše zove ljude da Mu služe u duhu i istini, i zato ih taj poziv veže u savjesti, ali ih ne sili. Bog naime gleda na dostojanstvo ljudske osobe koju je sam stvorio i koja mora biti vođena vlastitom odlukom i uživati slobodu. A to se najviše pokazalo u Isusu Kristu, u kome je Bog savršeno očitovao Sebe i svoje putove. Zato Isus i upućuje poziv svojim učenicima da pođu za njim.
Pođi za mnom, kaže Isus cariniku Mateju, koji i zapisa taj poziv. Poziv Sina Božjega upućen je čovjeku za svetu baštinu u blaženom životu u jednom tijelu. Otac ljubi Sina i sve je predao njemu u ruku. Tko vjeruje Sinu, ima život vječni; a tko ne vjeruje Sinu, neće vidjeti života, piše sv. Ivan. Sin Božji, Isus Krist poziva nas sve u svoje zajedništvo i da budemo jedno tijelo, kako piše sv. Pavao Korinćanima: Uistinu, mi smo svi – bilo Židovi bilo Grci, bilo robovi bilo slobodni – kršteni jednim Duhom u jedno tijelo. I svi smo napojeni jednim Duhom. A biti dio Kristove zajednice ili njegova tijela zahtijeva obraćenje. Isus upućuje poziv svima za obraćenje, piše sv. Marko: Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte u Radosnu vijest! A sv. Matej nadodaje: Uđite na uska vrata, jer široka vrata i prostran put vode u propast, i mnogo ih je koji idu njime. Pozvani smo trajno rasti u tom zajedništvu i osobno biti odgovorni u svom djelovanju prema ljudima jer se Sin Božji izjednačuje s najmanjima i najslabijima, bilježi sv. Matej: Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednome od ove moje najmanje braće. Isus poziva i šalje apostole u cijeli svijet da donesu Radosnu vijest svakom čovjeku. Isusov poziv je, nastavlja sv. Matej, upućen svakome osobno: Hajde prodaj što imaš i podaj novac siromasima, pa ćeš imati blago na nebu! Onda dođi i slijedi me! Istina, neki su od Boga pozvani u Crkvi na posebno služenje zajednici: redovnici, redovnice, đakoni, svećenici. Čitamo u Katekizmu Katoličke Crkve u br. 878: Ako Kristovi službenici djeluju u zajedništvu, oni uvijek djeluju i osobno. Svatko je pozvan osobno: Idi za mnom!, piše sv. Ivan. U zajedničkom poslanju treba biti osobni svjedok, osobno odgovoran pred Onim koji ga šalje, vršeći službu u njegovoj osobi i za osobe: Ja te krstim u ime Oca; Ja te odrješujem. itd. Čovjek služi Bogu. Ali ta služba Bogu treba biti u duhu i istini. Čovjek vjernik obavlja bogoslužje, koje očituje bogoljublje.
U bogoljublju Abraham nije vjeran dvoumio, nego se vjerom ojačao davši slavu Bogu, piše sv. Pavao Rimljanima. Bogoljublje se pokazuje živom vjerom u Boga. Vjera je osobno prianjanje čitavog čovjeka uz Boga koji se objavljuje. Vjera uključuje prianjanje razuma i volje onome što je Bog objavio o sebi u svojim djelima i riječima, donosi Katekizam Katoličke Crkve. Abraham povjerova Gospodinu u trenutku kad se, po ljudsku govoreći, nije mogao nadati, kao što piše u poslanici Rimljanima: Nije oklijevao nevjerom u Božje obećanje.
A kad čovjek povjeruje Bogu, tada počinje slaviti Boga ili obavljati bogosluženje. Drugi vatikanski koncil, u dokumentu O presvetoj liturgiji piše: Zato je Krist, sam poslan od Oca, poslao apostole napunjene Duhom Svetim ne samo da propovijedajući evanđelje svakom stvorenju navješćuju da nas je Sin Božji smrću svojom i uskrsnućem oslobodio od vlasti sotonske i od smrti te nas prenio u kraljevstvo Očevo nego također da to navješteno djelo spasenja i izvršavaju žrtvom i sakramentima, oko čega se kreće sav liturgijski život. To znači da se cijelo bogoslužje Crkve kreće oko euharistijske žrtve – svete mise i sakramenata. A sve se to odvija u zajedništvu vjernika. Među tim vjernicima mora postojati čovjekoljublje da bi iskreno bilo bogoljublje.
Čovjekoljublje izbija iz Isusova tumačenja: Ne dođoh zvati pravednike, nego grješnike, piše sv. Matej. Čovjekoljublje proizlazi i iz Božjega plana stvaranja i spasenja, kako donosi dokument Radost i nada: Kao što je Bog stvorio ljude ne da žive pojedinačno nego da formiraju društvene zajednice, tako se njemu također svidjelo (…) da posveti i spasi ljude ne izolirano, neovisno od svake veze među njima, nego da učini od njih jedan narod, koji će ga priznavati u istini i sveto mu služiti. A da bismo mogli biti skupa, potrebno nam je čovjekoljublje jednih prema drugima. To sve skupa znači da bogoljublje traži bogoslužje, a bogoslužje ne može bez čovjekoljublja. Za ljude grješnike pošao je Krist na križ, da svakog čovjeka osposobi za bogoljublje i za čovjekoljublje. Svatko može s radošću zahvaljivati Bogu, kao što piše sv. Pavao kršćanima u gradu Kolosi: da veselo zahvaljujete Ocu, koji nas učini dostojnima sudioništva u baštini svetih u svjetlu, da u grješnicima prevlada ljubav i milosrđe. Za život milosrđa pozvao je Isus carinika Mateja, a poziva i sve grješnike. Želi izliječiti ljudsku dušu. Kao liječnik grijeha ljudske duše potreban je Krist svim bolesnima. Svima na zemlji upućuje poziv, koji zapisuje sv. Matej: Više volim milosrđe, nego žrtvu. Jer ja nisam došao da pozovem pravednike, nego grješnike i da Bog bude sa svima i u svima. Grješnik postaje blaženik po obraćenju i Božjem milosrđu. Zato Sin Božji, Isus Krist naglašava: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva.
Fra Ante Pranjić Pilipović
