Materice su nekoć bile jedan od najsvečanijih i najradosnijih dana prije Božića.
Ovaj narodni i crkveni običaj poznat je među Hrvatima, a posebno Hrvatima Dinarskog podneblja. Za blagdan materica običaj je bio da muškarci čestitaju blagdan ženama, djeca majkama, bakama, tetkama, i ostalim rođakinjama, pa i susjedama. Nakon čestitanja dobivali bi darove, kao što su: orasi, lišnjaci, bajami, jabuke, smokve, rakija, vunene čarape, terluci i dr., a danas; slatkiši.
Ovu bi pjesmu djeca pjevala svojim majkama ili bakama…
Faljen Isus, gazdarice! Čestitam ti materice!
Ja sam došo znaš, da mi nešto daš.
Ja sam došo priko mora, da mi dadeš koji oraj,
snašla me je neka muka, daj ti meni i jabuka.
Ja sam došo priko strane, da mi dadeš malo hrane.
Ja sam došo priko polja, da ti bude bolja volja.
Vidio sam i ovaca, da mi dadeš i novaca,
a i sira kad bi dala reko bi ti puno fala,
jer su danas materice moja draga gazdarice,…
Ovakve i slične brojalice prije su bile neizostavni dio vremena došašća u našem kraju. Spominjanje i očuvanje ovakvih običaja naša je posebnost i bogatstvo. Konkretno “materice” i sljedeće nedjelje “očići” lijep je običaj hrvatskoga naroda koji još uvijek nije zaboravljen kod nas.
“Na 3. su nedjelju došašća Materice. Otac bi sa sinovima ranom zorom svezao majci noge i ruke, a djed svoj ženskoj djeci u obitelji. Da bi se oslobodili, morali su se iskupiti – cinit. Majka bi s kćerima i ostalom ženskom čeljadi iz obitelji za slobodu davala svomu muškom dijelu obitelji darove: jabuke, suhe smokve, grotulje (nanizano osušeno voće na koncu svezanom u krug.” (fra Ante Marić, Naša ognjišta, prosinac 2025.)
Mate T. Vasilj/Tomislavcity/Selo Miši/Arhiv
