Kliče srce moje u Gospodinu. … Diže slabića iz prašine, iz bunjišta izvlači uboga, donosi prva knjiga Samuelova proročke riječi majke Ane kod Samuelova posvećenja u hramu. Uzvišeni Bog je pogledao na Aninu bijedu nerotkinje. Oh, kako Bog zna biti velik i milosrdan u slabim ljudima. Kako dobri Bog bira ono ljudsko slabo da postidi umišljene. Kako Bog od neznatnog učini velikim i jakim. Dobro to vidimo i na dvojici apostolskih prvaka svetih Petra i Pavla. Dva vrlo različita čovjeka i po naravi i po školi, ali postaju stupovi Kristove zajednice. Uzidani su u temelje naše kršćanske vjere. Petar – Stijena iz galilejske Betsaide, postao je čvrsta stijena, a bio je prevrtljivi Šimun. U zboru Dvanaestorice Šimun Petar zauzima prvo mjesto. Postao je prvi papa, a bio je nepismeni židovski ribar. Bojao se i obične sluškinje, a postao je radosni mučenik za Krista Gospodina. I zato, milosrdni Bog: Uzvisi neznatne, piše sv. Luka i Junačko djelo izvede mišicom svojom, u onima, koji mu dopustiše da se u njima nastani i da ih obogati, kao što je to bio apostol Petar. Upravo na Petru se ostvaruje ona svetopisamska: Nemoćni se snagom opasuju, kako kaže prva knjiga Samuelova. Ta snaga dolazi od žive vjere u Krista Gospodina. U okolici Cezareje Filipove pita Isus svoje učenike, a sv. Matej zapisa: A vi za koga me držite?’ Odgovori mu Šimun Petar: Ti si Krist, Sin Boga živoga! Isus će odgovoriti Petru: Ti si Petar – Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crvu svoju, i Vrata pakla neće je nadvladati, bilježi sv. Matej. A sv. Ivan tumači: Ovo je jedina Kristova Crkva, koju u Vjerovanju priznajemo jednom, svetom i apostolskom i koju je naš Spasitelj poslije svoga uskrsnuća predao Petru da je pase i povjerio njemu i ostalim Apostolima da je šire i njom upravljaju, tumači sv. Matej. Sveti Pavao piše učeniku Timoteju: i postavio je zauvijek kao stup i tvrđavu istine, što tumači II. vatikanski koncil u dokumentu Svjetlo narodima: Kad sveti Petar ispovijeda, da je Isus „Krist, Sin Boga živoga“, Isus mu kaže, po riječima sv. Mateja: To ti nije objavilo tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. Tu se dolazi do izvora kršćanske vjere.
Vjera u slabim ljudima je Božji dar, vrhunaravna od Boga ulivena krepost. U Starom zavjetu vjera je u središtu religioznog života staroizraelske zajednice, koja prihvaća čvrst Savez s Gospodinom. A Abrahama je otac vjere. U Novom zavjetu vjera je pouzdano prihvaćanje Božje riječi i objave priopćene u Isusu Kristu. Da uzvjerujemo, treba nam Božja milost, koja predusreće i potpomaže, i unutarnja pomoć Duha Svetoga da srce pokrene i k Bogu ga obrati, da otvori oči duše i svima dadne ugodnost pristanka i vjerovanja istini, piše Katekizam Katoličke Crkve. Dakle, u kršćanstvu je vjera plod milosti. Bitni sadržaj kršćanske vjere nalazimo u Apostolskom Vjerovanju, jer je vjerni sažetak apostolske vjere. To je simbol koji čuva Rimska crkva, u kojoj je sjedište imao Petar, apostolski prvak, i u koju je donio zajedničko učenje, nastavlja Katekizam. Petar je pobjegao ispod učiteljeva križa 33. godine na Golgoti, ali će nakon dolaska Duha Svetoga stati pred židovskim mnoštvom i posvjedočiti, kako donosi knjiga Djela apostolska: Dakle: neka sav dom Izraelov sa sigurnošću spozna da je Bog učinio i Gospodinom i Mesijom tog Isusa koga ste vi razapeli! Petar je pozvan utvrđivati vjeru svoje braće. Vidi Uskrsloga prije njih, i na temelju njegova svjedočanstva zajednica kliče, kako piše sv. Luka: Doista uskrsnu Gospodin, i ukaza se Šimunu. Za vrijeme cara Nerona 67. godine u Rimu će hrabro svjedočiti pred rimskim vojnicima. I na križ će poći s glavom prema dolje. To je taj Petar, ta čvrsta stijena, za koju Krist kaže, a sv. Matej zapisa: Na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju. Evo, već 20 stoljeća Kristova Crkva živi i živjet će. Plovi ta lađa kojom upravlja Petar, a iz te lađe poučava sveti Pavao. Pozvan je milošću Božjom. I po Božjoj milosti je napisao kršćanima 14 Poslanica, koje čitamo kod svetih misa.
Maleni od Boga pozvani je Pavao – Paulus, heb. Šaul. Doživio je milost obraćenja. Velika Božja milost je darovana školovanom Izraelcu. Stekao je najvišu naobrazbu onog doba. Židov koji je poznavao i vršio zakon židovski. Sam će napisati u poslanici Filipljanima: Obrezan osmi dan, iz roda Izraelova, iz plemena Benjaminova, Hebrej od Hebreja; po Zakonu , farizej; po revnosti, progonitelj Crkve; po pravednosti koja dolazi od Zakona besprijekoran. Ali, ništa mu to ne koristi za spasenje, nego samo živa vjera u Uskrsloga. Dok nije doživio obraćenje, nije mogao podnijeti da netko smije popraviti židovske propise i molitvu ili drukčiji put prema svemogućem Bogu imati i zato je: sveudilj disao prijetnjom ubojstva protiv učenika Gospodnjih, donose Djela apostolska i nastavljaju sve dok ga Krist nije zbacio s konja i rekao mu: Savle, Savle, zašto me progoniš? To Zašto je postalo prekretnica u životu Savlovu. Postaje Pavao, što znači malen pred Bogom. Tek tada će biti pravo obogaćen, jer će ga Bog obogatiti. Neće mu smetati ljudska mudrost i znanje. Prihvatit će Kristovo Evanđelje i to će biti najviša mudrost cijeloga svemira.
Dva sveta čovjeka, dva uzora donose nam dva neizbježna pitanja na koja treba svaki čovjek odgovoriti svojim življenjem, a to su:
Tko je za tebe Isus Krist? i Zašto se ne obratiš ili zašto život ne promijeniš? Petar je ispovjedio svoju vjeru: Za njega je Isus Krist: Sin Boga živoga. Tu vjeru je svojom krvlju posvjedočio. Bio je mučenik. Pavao je doživio obraćenje i prihvatio Evanđelje. Cijeli je svoj život propovijedao sveto Evanđelje i na kraju stavio svoju glavu pod rimski mač da posvjedoči mučeničkim životom svoju vjeru u Uskrsloga. Što je kršteni učinio za svoje kršćanstvo? Što čini za svoje spasenje?
Fra Ante Pranjić Pilipović
