Nedjelja, 13. svibnja 2007.
Mussidan – St Foy La Grande (33 km; 7 sati i 32 minute)
Dominique i Bernard me voze do izlaza iz grada, gdje sam jučer napustio svoj put, a njih dvoje nastavljaju autom do današnjeg cilja. Bernardova noga je još natekla pa se čuva.
Put odmah nakon grada prolazi kroz polja zasađena jagodama. Često viđam berače kako nose košare pune svježe ubranih jagoda. Zaustavim se pored jedne grupe koja se upravo odmara pa se uputim s njima u razgovor. Dolaze iz Alžira, Rumunjske, Poljske, Francuske… Gazda mi poklanja košaricu punu jagoda. Zahvalan sam jer sam zaboravio jutros kupiti kruha pa ću se eto morati hraniti jagodama.
Danas je temperatura idealna za pješačenje – ni previše vruće niti previše hladno. A pejzaži su divni. Blagi zeleni brežuljci zasađeni jagodama ili prekriveni visokom mekom travom. Najradije bih se sada zavalio u nju i uživao u ovoj blaženoj tišini. Ali treba nastaviti, jer cilj je jako daleko. I nastavim. Žuljeve sam već odavno zaboravio pa mi pješačenje pričinjava pravo zadovoljstvo. Mogu se prepustiti meditaciji dok koračam ovim usamljenim putovima. Prolazim kroz neki zaselak i ispred njega pored nekih kontejnera. Berači jagoda koji se danas odmaraju, jer je nedjelja, sjede na suncu i piju pivo. Španjolci su i dolaze ovamo već nekoliko godina za vrijeme berbe pa tako zarade nešto novca. Nude mi pivo, što odbijam, ali prihvaćam svježu vodu i limenku kokakole. Pokušavam primijeniti ono malo španjolskog što sam naučio ali nekako ne ide. Nikako se ne mogu sjetiti riječi iako razumijem ponešto od onoga što oni pričaju. Odlučim malo više učiti kad se vratim i prije nego krenem na treći dio puta kroz Španjolsku.
Malo dalje vidim kako neka žena pere auto ispred kuće i pitam je li ona gazdarica. Kćerka gazdina je i tu dolazi iz Pariza na vikend.
Nastavim dalje i u hodu jedem svoje jagode. Mislim da sam pojeo više od jednog kilograma i pobojah se da me želudac ne zaboli. Ali sad je kasno.
Sela kroz koja sad prolazim mala su i siromašna. Vidim autobusnu stanicu sklepanu od drveta, koja pripada nekoj drugoj epohi ili mjestu, ali mi je nekako simpatična.
Uskoro u daljini ugledam krovove kuća nekog grada pa pomislim da je to vjerojatno moj cilj. Pomislim na kod koji mi je gazda jučer dao preko telefona i koji moram natipkati na vratima, jer hotel je danas zatvoren. Nadam se da neću ponovno morati podignuti pola grada na noge da bih ušao u svoju sobu.
Put sada blago silazi u dolinu kroz koju protječe rijeka Dordogne, na čijoj je obali sagrađen Saint Foy La Grande. Idem uz rijeku i vidim kako ljudi šetaju i uživaju u sunčanom popodnevu. Prelazim most i ulazim u grad. Ulice su potpuno prazne, a sve prodavaonice zatvorene. Moj se hotel nalazi u centru grada u glavnoj ulici pa mi nije teško naći ga. Probam kod i vrata se otprve otvore. Eto ima i toga u Francuskoj. Brzo se penjem u sobu i tuširam. Operem rublje pa legnem na krevet i malo zaspim. Tišina je u hotelu potpuna jer sam vjerojatno jedini gost.
Probudi me zvonjava mog mobitela – Bernard se javlja i zove me na piće. Nađemo se uskoro ispred hotela i pokušamo naći neki otvoren bar, što je lakše reći nego učiniti. Nakon dugog lutanja praznim ulicama zaustavim nekog slučajnog prolaznika i pitam gdje ima neki bar. Uputi nas na kraj grada, gdje zaista nađemo bar s terasom punom ljudi.
Dugo tu sjedimo najprije pijući, a onda odlučimo tu i večerati, jer je izbor otvorenih restorana sveden na jedan jedini. Opraštam se od Dominique, koja će se sutra vratiti u Bordeaux na posao, a Bernard je odlučio ponovno pješačiti.
Susjedi Maryke i Roby me zovu na mobitel i pitaju kako sam. Zaista lijepo iznenađenje.
Ponedjeljak, 14. svibnja 2007.
St Foy La Grande – Saint Ferme (25,5 km; 5 sati i 33 minute)
Nađem se s Bernardom ispred moga hotela pa zajedno idemo do općinskog ureda, gdje dobivamo pečate na knjižice. Prodavaonice su još zatvorene pa ne možemo kupiti svježega kruha.
Ipak prije nego što smo izašli iz grada, naiđemo na otvorenu pekaru pa i taj problem riješimo. Cesta je široka i promet vrlo gust, jer ljudi valjda žure na posao. Neki čovjek nas je upozorio da se ne možemo osloniti na svoje vodiče, jer je put nedavno promijenjen i samo djelomično označen. Ipak pronalazimo put bez previše teškoća. Kišica pomalo pada, ali ništa strašno. Kasnije se čak i sunce pojavi pa skidam svoju kišnu opremu. Nažalost nije dugo trajalo prije nego je kiša ponovno počela padati, i to prilično snažno pa se sklonimo u jednu crkvu gdje iskoristimo tu pauzu pa ručamo sjedeći na klupi u posljednjem redu crkve.
Dok smo ručali, kiša je prestala pa nastavljamo. Put sada ide uskim seoskim cestama i prometa uopće nema. Još da nije kiše, bila bi prava uživancija pješačiti. Ali kiša nam ne da mira. Kad smo pomislili da je prošla, ponovno nas uhvati jak pljusak i kiša nošena jakim vjetrom pada gotovo vodoravno pa nam naši kišobrančići ništa ne pomažu. A vjetar je hladan. Posljednji pljusak došao je tako iznenada da nisam imao vremena obući kišne hlače pa osjećam kako mi voda niz noge curi u cipele. „Srećom“ ne propuštaju vodu pa voda koja je ušla cureći niz noge ne može izaći vani. „Tako je to kad imaš takve dobre cipele“, zeza me Bernard, koji je u kratkim hlačama i tenisicama. Mogu samo pomisliti kako je njemu. Ti su nas pljuskovi pratili stalno pa smo promrzli i mokri. „Ali nije to strašno“, kažem Bernardu. „Kad dođemo, gazdarica će nam napuniti kadu toplom vodom i ponuditi nam masažu.“ Takve misli nam pomažu da se ne obeshrabrimo. „A što ako je gazdarica 75 godina stara?“ upitam Bernarda. „Nije, nije kad sam jučer s njom telefonirao primijetio sam da ima mlad glas“ reče mi.
Dolazimo u selo koje nije ukralo svoje ime, jer to su nekoliko kuća oko crkve i nekoliko farma. Naše zajedničko prenoćište nalazi se u takvoj jednoj farmi oko kilometar iza sela. Dok prelazimo taj posljednji kilometar, uhvati nas još jedan jaki pljusak pa smo sada potpuno mokri i promrzli do kosti. Zvonimo na vratima i uskoro nam neki starac otvara vrata i pušta unutra. Gazdarica se pojavi malo kasnije. Nema 75 godina nego 87!!! Kao i njezi n muž. Pokazaše nam naše sobe u prizemlju i kupatilo na prvom katu. Čim su nas napustili, kažem Bernardu da se u njegovu korist odričem masaže. Starci nas pozovu na kavu čim se okupamo i preobučemo. U mojoj sobi ima neka električna grijalica pa stavim cipele na nju nadajući se da će se malo osušiti.
Pokušam nazvati Mariannu, ali mreža je potpuno mrtva. Pitam gazdu o tome i kaže mi da moram otići oko 500 metara od farme pa ću imati mrežu. Učinim to malo kasnije i uspijem. Kažem Marianni da je sve osim telefonske mreže u redu i da se ne brine što me ne može dobiti na telefon.
Zajedno s Bernardom idem u kuhinju i pomažemo starom pripremiti večeru. Starica se odmara. Muž nam veli da starica pati od Alzheimerove bolesti i da mu to pričinjava puno problema, jer zaboravlja čak uzimati lijekove. Mi se čudimo što oni u tim godinama još izdaju sobe. „Ma davno bih ja prestao da u selu ima neko drugo prenoćište za hodočasnike“, veli nam starac. „Općina je davno obećala nešto napraviti, ali do sada nije ništa. A hodočasnike ne možemo jednostavno ostaviti vani jer u okolici od 20 kilometara nema drugog prenoćišta.“ Bernard to potvrđuje jer je pokušao naći prenoćište u okolnim selima bez uspjeha. Stari je još dobar na nogama, a i duh mu je mlad pa provedemo ugodne trenutke za vrijeme večere. Pomognemo mu oprati suđe i onda idemo spavati.
Utorak, 15. svibnja 2007.
Sainte Ferme – La Reole (23 km; 5 sati i 3 minute)
Dok pakiram kofer oko 8 sati, mobitel zvoni – Marianne. Javim se, ali mreža nije dovoljno jaka pa se ne čujemo. Začudim se što me zove ovako rano jer sam joj rekao da nema mreže pa ću je ja nazvati kad izađem iz ove rupe. Pozdravimo se s našim domaćinima i odmah krenemo. Slikam malo selo s ogromnom crkvom jer jučer je stalno kiša padala pa je teško bilo vaditi aparat a de ne pokisne.
Jutros je pak vedro i sunce ugodno grije. Cipele su mi skoro, ali ne potpuno, suhe iako sam ih sinoć dugo držao na onoj električnoj grijalici. Bernard svoje uopće nije sušio pa još žmekću dok hoda.
Čim smo se popeli na brežuljak, pokušam nazvati Mariannu, ali se ne javlja. „Valjda je izašla sa Padyem u šetnju“, pomislim. Pokušam pola sata kasnije i opet ne odgovara. „Vjerojatno se još nije vratila“, tješim se. „A zašto li je onako rano nazvala? Možda se nešto dogodilo?“ Počnem se stvarno brinuti kad je ne mogu dobiti ni nakon nekoliko novih pokušaja. Zovem Tomislava i kažem mu da mu mamu ne mogu dobiti na telefon i pitam ga kad je on s njom razgovarao posljednji put. „Sinoć. I bilo je sve u redu.“ „Nazovi je ti, molim te, i reci da ja bezuspješno pokušavam već nekoliko puta.“ Obeća da će to učiniti pa se malo smirim.
Oko 10 sati dolazimo u Monsegur i zaustavljamo se na nekoj terasi na kavu. Bernard treba uzeti novca s bankomata pa, dok ja pijem kavu, on ode u potragu za nekom bankom. Brzo se vrati i ispriča mi da se tu u blizini mogu kupiti svježe školjke pa ako želim, možemo kupiti dva tuceta i pojesti ih ovdje na terasi. Već nekoliko dana on sanja o tim školjkama pa pristanem. On ode po školjke, a ja pitam u kafiću možemo li dobiti kruha, limuna i bijelog vina te dopuštaju li nam da na terasi pojedemo školjke. Sve imaju i nemaju ništa protiv da jedemo na terasi. Bernard se uskoro pojavi s velikom pladnjem punim školjki pa zasjednemo i uživamo u školjkama i vinu. „Život hodočasnika zna ponekad zaista biti težak“, šalim se.
Pored našeg stola sjedi neki engleski par i pričaju o nama. „Ovi su Francuzi stvarno čudni! Kako samo mogu jesti tako nešto, i to ovako rano?“ pitaju se u čudu. „Eto, ima svakakvih ljudi na svijetu“, odgovorim im na engleskom, prije nego napustimo kafić.
Marianne još nije nazvala pa pokušam sam ponovno nazvati – opet ne odgovara. „Možda je otišla u kupovinu“, tješim se. Ali ipak mi je to čudno. Nikada dosad nije negdje otišla prije nego smo razgovarali. Nešto se čudno događa. Ali što?
Oko pola dva se zaustavimo na terasi neke kuće u izgradnji i ručamo. Dok jedemo, naleti vrlo jak pljusak pa nam je drago što smo se ovdje zaustavili u zaklonu od kiše. Pljusak je prošao dok smo mi pojeli pa nastavimo. Ponovno pokušam nazvati Mariannu, ali ponovno bez uspjeha. Uto telefon zazvoni – „napokon Marianne“, pomislim. Međutim to je Brigitte. „A gdje si ti noćas spavao?“ pita me. „Pa tamo gdje si mi sobu rezervirala, u St. Ferme“, odgovorim začuđen pitanjem. „Nije moguće, jer taksist je došao po tvoj kofer tamo i gospođa mu je rekla da nitko kod njih noćas nije prenoćio.“ Ne vjerujem svojim ušima pa prenesem Bernardu što mi Brigitte kaže. On se sjeti da nam je stari rekao da mu žena pati od Alzheimerove bolesti pa se sigurno ničeg ne sjeća. Kažem to Brigitti i ona obeća javiti se ponovo kad taj nesporazum riješi. I zaista, javi se za sat vremena i reče mi da je taksist kofer dobio, ali da ga nažalost nije imao gdje ostaviti, jer hotel u kojem je moje prenoćište rezervirano, više ne postoji. „E, to je nešto novo“, odgovorim. „Do sad su hoteli bili zatvoreni dan-dva, a sada definitivno.“ „Ne brini se!“ kaže Brigite. „Sredit ću ja to pa ću te ponovno nazvati.
Mi napredujemo prilično dobro i vrijeme nam uz ove događaje brzo prolazi. Bernard mi priča o svojoj Francuskoj kao zemlji koja možda više nego ijedna druga država na svijetu podržava neradnike i tako im omogućava da žive na račun onih koje rade. To je zemlja puna paradoksa. S jedne strane imaš polovicu koja radi 60-70 sati tjedno i drugu polovicu koja radi najviše 35 sati ili nikako. U prosjeku to ispadne da su Francuzi jako produktivni. A u politici isto tako. Oduvijek je država podijeljena na dva podjednaka djela – ljevicu i desnicu. Kad ljevičari pobijede, desničari blokiraju sve institucije, a kad desničari pobijede, onda ljevičari izlaze na ulicu. Čuo sam i sam razgovore ljudi za vrijeme izbora. Protivnici Sarkozya su obećali štrajkove u slučaju da on postane predsjednik – ne znajući što im on donosi.
Brigitte se ponovo javi i reče mi da je moj kofer u turističkom uredu, a da mi je sobu našla kod jednog privatnika. Zapišem adresu i zahvalim Brigitti na trudu. „Drago mi je da ipak ima onih koji efikasno rade u Francuskoj“, dodam.
Dolazimo u La Reole oko 15 sati i na jednoj terasi u centru grada nađemo Fredyja s još dva hodočasnika – Claire i njezina muža Christiana. Zovu nas da se zaustavimo, što i učinimo pa popijemo pivo zajedno s njima. Oni su svi iz istoga mjesta u Belgiji pa će sada nastaviti put zajedno do Compostele. Idemo zajedno do turističkog ureda, gdje svi dobivamo pečat, a ja i svoj kofer. Pitam gdje se nalazi kuća u kojoj mi je Brigitte našla prenoćište i djevojka mi daje plan grada, na kojem mi naznači put. Kuća je udaljena oko kilometar i pol. Uputim se odmah dok drugi još čekaju svoj taksi koji će ih odvesti do njihovih prenoćišta. Ulica je prekrivena kaldrmom pa imam velikih problema vući svoj kofer iza sebe. Crn je i velik, moj kofer. Skoro kao onaj mrtvački sanduk koji je Clint Eastwood teglio kroz čitav film i u kojem se na kraju ispostavilo da ima mitraljez. „Ma i ja bih poželio da ga imam pa da potprašim malo sve one hotelijere koji zatvaraju hotele a da nikoga ne obavijeste. Naime ni u turističkom uredu nisu znali da je hotel zatvoren definitivno. Teglim ja svoju koferčinu najprije nizbrdo, a onda uzbrdo. Stignem pred kuću sav znojan i bez daha. Zvonim i uskoro mi neki stariji čovjek otvori vrata. Predstavim se pa me pusti da uđem. „Morate skinuti cipele i ostaviti ih u hodniku!“ odmah mi reče. „Pa čiste su, jer sam danas išao stalno cestom“, odgovorim. „Bez obzira na to jesu li čiste ili nisu, morate ih skinuti! A bilo bi najbolje kad biste i kofer ovdje ostavili.“ „Možda su Turci“, pomislim pa poslušno skinem cipele. Možda je soba prekrivena perzijskim tepihom. Stari me povede uza stepenice do uskog hodnika na kraju kojeg mi otvori vrata „sobe“ koja više sliči na ćeliju – na sredini uski krevet, a sa strana možda pola metra prostora. „Prozor“ 25 x 25 cm i 70 cm dubok, izgleda kao puškarnica. E sad znam zašto sam morao izuti cipele – nema mjesta za njih.
Kasnije slikam fasadu i jedva primijetim onaj mali otvor koji služi kao prozor. Tuš je u hodniku, kao i WC. Oprati ne mogu ništa jer mjesta za sušenje nema.
Idem u grad, ponovo na onu terasu i pišem dnevnik uz kavu. Ponovno pokušam nazvati Mariannu i ponovno ne odgovara. To više prelazi svaku mjeru. Zovem Milu i zamolim ga da je on nazove i provjeri je li sve u redu s telefonom. Mile me uskoro nazove i reče da je s njom razgovarao i ostavio moju poruku. Aha! Odatle dakle vjetar puše. Gospođa se naljutila. Ali zašto? Pojma nemam. Čekam na terasi do sedam sati, a onda idem u obližnji restoran na večeru. U restoranu sam jedini gost pa sam brzo poslužen. Prošetam nakon večere gradom, ali prodavaonice su sada već zatvorene, a osim njih nema baš puno toga vidjeti pa se vratim u svoje odaje na spavanje.
I Marianne se napokon javi. Pitam je zašto nije odgovarala na moje pozive i reče mi: „Zato što jutros nisi htio sa mnom razgovarati, kad sam nazvala. Tko zna s kim si ti bio!“ E, hebi ga, što kaže Mile. Pitam otkud joj baš sada nakon mjesec dana ta ideja i prizna da je neke gluposti sanjala čitavu noć i kad je jutros komunikacija prekinuta, pomislila je na ono (za nju) najgore. Eto, uspjeli smo se posvađati i na ovolikoj udaljenosti. Ali shvatim da je problem u tome što sam već mjesec dana odsutan od kuće i pitam se imam li ja uopće pravo biti toliko dugo odsutan. Pitam je želi li da prekinem hodočašće i vratim se kući, ali kaže da ne.
Slavko Jurčević
Nastavlja se…
