Dan državnosti BiH: datum koji slavimo… onako, iz pristojnosti
Dok se bliži 25. studenoga i dok službeno Sarajevo priprema govore, vijence i svečane statuse na društvenim mrežama, u Tomislavgradu se kao i svake godine postavlja isto pitanje: što mi tu zapravo slavimo?
Ne iz zle namjere — nego iz iskrene zbunjenosti koju život u BiH redovito isporuči.
Povijest je jasna, stvarnost malo manje
Dan državnosti veže se uz 1943. i ZAVNOBiH, kada je u Mrkonjić Gradu donesena odluka o „obnovi državnosti“. Povijesni podatak kao i svaki drugi iz ratnih vremena — ništa posebno inspirativno za hrvatski narod, koji iz tog razdoblja nosi više rana nego idealizma.
A dodatni paradoks je to što se tada govorilo o „narodnoj suverenosti“, dok danas država funkcionira uglavnom zahvaljujući — međunarodnoj suverenosti.
Zašto Hrvati u BiH ne slave ovaj praznik?
Pa… možda zato što je teško slaviti državu koja ti uporno poručuje da jesi konstitutivan narod — ali samo na papiru. U praksi, biranje vlastitog člana Predsjedništva godinama je misaona imenica.
Najpoznatiji primjer? Komšić. Simbol političkog inženjeringa koji se u BiH već toliko puta ponovio da ga ljudi više ni ne komentiraju nego slegnu ramenima.
Onda stiže Schmidt, kao da je naručen servis
I tu se lijepo vidi stvarno stanje državnosti: ne rješava BiH svoje probleme, nego joj ih popravljaju drugi. Visoki predstavnik Schmidt intervenira, prepravlja, dodaje odredbe… Sve djeluje kao da naručuješ električara, a ne uređuješ odnose među konstitutivnim narodima.
Nije da Hrvati nisu zahvalni na donekle ispravljenoj izbornoj nelogičnosti — ali ostaje neugodan osjećaj da bez međunarodnih aktera ova država ne bi mogla sastaviti ni jednostavnu rečenicu, kamoli izborni zakon.
Kako onda slaviti?
Kuži se zašto Dan državnosti u hrvatskim sredinama prođe tiše nego, recimo, Dan kruha u osnovnim školama. Ljudi jednostavno ne osjećaju da država stoji iza njih.
Teško je dizati zastave kada znaš da se ključne odluke o BiH donose u Bruxellesu, Washingtonu i Uredu visokog predstavnika, a ne u institucijama koje bi, barem na papiru, trebale predstavljati sve narode.
Zaključak koji se nameće sam od sebe
Dan državnosti je možda važan u kalendaru, ali u stvarnom životu mnogim Hrvatima u BiH ostaje samo praznik „na papiru“. Možda ćemo ga jednog dana slaviti iskreno — onako kako se slavi barem Dan općine.
Ali za to će najprije trebati država koja će prestati živjeti na međunarodnim intervencijama i početi graditi vlastitu ravnopravnost, odgovornost i povjerenje.
Do tada, Dan državnosti ostaje ono što već jest: datum koji se obilježi, pročita se poneki govor… i nastavi se dalje, kako već znamo.
Slaven Nevistić/Tomislavcity
