Republika Komocija smještena je na prostoru koji graniči sa zdravim razumom i svim zemljama svijeta. I svatko je u nju dobrodošao. Kako kažu Komocijanci: „Brat je mio, koje vjere bio“. Zastava Republike Komocije je svebojnica, a himna je lakopamtljivica:
„Ja se borim za sebe, i nipošto za tebe.
Tu ljubavi nema, prijateljstva nema.
Tu je vjera nevjera, tuđa sreća nesreća.
Moja korist, moje sve, poslije mene potop je.
Iz sveg srca kličem i ja, Republika Komocija“.
Piše: Stipe Ćurčić/Tomislavcity
Pored sporednih, Republika Komocija ima i glavni grad u kojemu su smještene najvažnije institucije: Predsjednička palača, zgrada Vlade, Parlamenta, Muzej, Narodno kazalište, Sveučilište, Glavna bolnica, Glavna crkva, Glavni kolodvor, Struja, Pošta, Voda, Lihvarske kuće i predstavništava raznih Zlonamjernih asocijacija. Ostalo čine poneke nove, a najviše stare otrcane zgrade, neuredne ulice i zapušteni parkovi.
Predsjednik Republike Komocije na KOMO televiziji često voli istaći: „Kada se uskoro jednoga dana promijene neki zakoni koji nam ne odgovaraju, sve ćemo mi ovo lijepo obnoviti i živjet ćemo kao u bajci“.
Predsjednik inače ima doživotnu funkciju. On je i Vlada i Parlament i Struja i Voda i Telefon i Narodno kazalište i Sveučilište i Lihvarska kuća. On je, jednostavno rečeno, najbolji, najljepši i najpametniji Predsjednik na svijetu i Sunčevu sustavu.
Stanovništvo Republike Komocije podijeljeno je u tri vrste. Prva je Predsjednik i njegovi ljudi, druga je „Krema nacije“, dok su treća vrsta običan narod, dijaspora i mrtvi koji inače imaju značajnu ulogu u životu Republike.
Što se prve vrste tiče, većina njih po zanimanju su Komocijanci, pravi meštri u širenju zabrinutosti, straha, beznađa i svake vrste demagogije. I ako se možda netko usudi pred njima reći nešto krivo ili protiv Predsjednika, oni se odmah naroguše i proglase ga izdajnikom i lopovom. A od te silne privrženosti, toliko su postali pametni da ih više nitko ne može razumjeti. U tu skupinu spadaju i tzv. Dajkići, inače, dežurne podrepine svih režima koje vole tralalakati o svojoj ulozi u slavnoj povijesti Republike Komocije. I u povjerenju, nije za priču, ali masno ih plaćaju Zlonamjerne asocijacije.
Drugu skupinu, poznatiju kao „Krema nacije“, u prvom redu čine Komocijančine. Riječ je o poštenim intelektualcima, uspješnim liječnicima, profesorima, biznismenima, svećenicima, hrabrim emancipiranim ženama i mladim lavovima čije vrijeme tek dolazi.
U treću skupinu, kao što rekoh, spadaju: običan puk, dijaspora i mrtvi koji imaju značajnu ulogu u životu Republike. Dijasporu ćemo ovoga puta zaobići, a mrtve ostaviti na miru. Zanima me obični puk…
Evo što o sebi govore obični pučani:
„Rođeni smo u općepoštovanim, radišnim i vedrim obiteljima. Uvijek smo marljivo radili i valjano gospodarili. I ne možemo se čudom načuditi zašto smo sada siromašni, zapušteni i napušteni. Ali, kako naš Predsjednik veli, kad se jednog lijepog dana neki zakoni promijene, i mi ćemo postati bogati i sretni. Mi mu, naravno, vjerujemo, jer on je uvijek u pravu. Vjerujemo u napredak ove naše Republike u kojoj nam je sve bolje i bolje, jer nas je sve manje i manje, pa nam je svima komotnije.“
Pun pozitivnih dojmova, nakon posjeta Republici Komociji, pridodajem i ovo: Svatko spomenut u ovom Seciranju je stvaran lik, ali svaka sličnost sa stvarnim ljudima je slučajna.
