Sredinom osamdesetih godina minuloga stoljeća, na tada trećem programu Radio Zagreba, četvrtkom u 22 sata, išla je emisija: „Poezija naglas“. Bio sam joj redoviti slušatelj i većinu pjesama koje danas znam, zahvaljujem upravo toj emisiji. Ali posebno pamtim jednu pjesmu koja se zove: „Obožavanje kažiprsta“. Ne sjećam se autora, pa sve vas koji čitate ova moja „Seciranja“ molim, ako znate toga čovjeka, da mi ga prijavite.
Piše: Stipe Ćurčić/ Tomislavcit
Pjesma je svevremena i govori o nastanku i nestanku svih životnih procesa u kojima, htjeli mi to ili ne, živimo i sudjelujemo. Nisam baš siguran da sam je potpuno zapamtio, ali ću je pokušati ispričati. Dakle:
Milijuni ljudi obožavahu kažiprst nekoga mudraca. Bacali bi se ničice pred njime, kadili ga tamjanom, prinosili mu žrtve. Neki napisahu goleme teološke rasprave o kažiprstu. Mudrac nikad ne govoraše, zadovoljavao se pružanjem kažiprsta. No, ubrzo dođe do raskola. Zagovornici zglavka na prstu poubijaše zagovornike vršnoga zglavka, koji već bijahu istrijebili nokatiste i same podijeljene na noktišteiste. Mudrac nikad ne govoraše, zadovoljavao se pružanjem kažiprsta. Jednoga dana neki poganin posjeti mudraca, te će pred cijelim skupom:
– Možeš li ga staviti na ono mjesto?
– Svetogrđe! – zaurlaše…
Obožavatelji smjesta nasrnuše na njega da ga sasijeku na komadiće. Mudrac ih zaustavi, te se obrati poganinu smiješeći se.
– Tvoje JA, dakle, umije misliti.
I prije nego što mu je poganin uzmogao odgovoriti, on odsječe sebi kažiprst i dadne ga njemu. Mrkline zakriliše duh onih milijuna vjernika domećući se mraku u koji su već tonuli, jer ni jedan od njih nije vidio Sunce u koje je bez prestanka upirao mudračev prst.
Tako uglavnom završavaju ideološki, politički, religijski i njima slični procesi. Rijeka je uvijek na izvoru čista, ali se s vremenom i okolnostima zamuti. Sve ideologije se na kraju uguše u smradu unutarnjih raskola.
I ovo moje prepričavanje pjesme je dobar povod svima nama koji volimo mudrosloviti, komentirati, propitivati i analizirati da ponekad sadržaje koji su došli do nas prije upotrebe promućkamo, kako nam jezik ne bi bio brži od pameti.
