Nedavno sam na svoj način razgledao spomenik Gastarbajteru, ovdje u našem gradu. Muškarac koji odlazi, oprašta se u zagrljaju od žene i djeteta. Sve je to lijepo, ali učinilo mi se kao da ipak netko tu nedostaje. Ne toliko baka i djed, koliko neudana tetka.
Piše: Stipe Ćurčić/Tomislavcity
Neudane tetke herojska su vojska mučenica i paćenica koja je na ovim našim prostorima u proteklih pola stoljeća i više na noge podigla na tisuće djece svoje braće, sestara, pa i rodbine. Dok su muškarci odlazili izgrađivati Zapad, a žene jedva čekale da odu za njima, kod kuće su ostajala djeca o kojima su, uz babe i didove, uglavnom brinule neudane tetke.
A zašto se nisu udale? Teško mi je odgovoriti na to pitanje, ali za neke razloge sam čuo. Nekima su momci nestali na Križnome putu, nekima su poginuli na radu, neke su momci u posljednji tren prevarili i oženili druge. Neke su mislile otići u časne pa ipak nisu, neke su na crno rodile djecu pa je cijeli svijet u njih upirao prstom. Neke, zbog tjelesne mane, nijedan momak nije htio, kako je već i priličilo našoj licemjernoj kršćanskoj sredini. A bilo je i onih kojima nijedan momak nije valjao, pa su ostale u ćaćinoj kući. U istu skupinu spadaju i tzv. „pivane cure“ kojima su na kraju ostala samo sjećanja na curske dane i o njima ispjevane pjesme.
Neudana ili stara tetka, kako joj se u ovom kraju surovo tepa, u ovom vremenu pomalo gubi ulogu koju je nekada imala, jer danas, budimo iskreni, iz mnoštva razloga na Zapad odlaze cijele obitelji i ne pada im na pamet sa sobom povesti staru tetku.
A puno su toga prošle naše neudane tetke. I najele se i napile kritika i prijekora, ponajprije od svojih nevjesta koje su muževima punile glavu pričama o tomu kako su nesposobne, kako ništa ne znaju, a uz to su još i prezobrazne. Muževi su šutjeli i slijegali ramenima, iako su znali da je sve to što žene trabunjaju daleko od istine. A i djeca, čim bi odrasla, tetke ih više uopće nisu zanimale.
Sve su to naše neudane tetke strpljivo podnosile. Ali najgore je tek dolazilo. Godine se nanizale, izgubilo se zdravlje i ne može se više raditi. Tek tada stara tetka postaje dosadna, beskorisna i svi mole da je se Bog što prije spomene. A ona sjedi s krunicom u ruci negdje u kutu, nikome na putu. Međutim, problem je što upravo tada najviše smeta.
Kad bi znali oni kojima smeta da će i njih jednoga dana starost i nemoć pohoditi, sigurno bi mnogo toga u svome životu promijenili. A pogotovo odnos prema onima koje su živjele i radile za njih i njihovu djecu.
Puno sam toga u životu prošao i nešto svijeta obišao, ali priznajem da nisam bio u raju. Neki kažu da je tamo lijepo. E, ako je tamo lijepo, onda sigurno u Božjem vrtu mora postojati i jedan kutak za naše stare tetke.
Kako ne bi pomislili da na sve gledam crno, kazat ću i to da sam osobno čuo, a i pročitao neke pozitivne i lijepe primjere o odnosu prema starim tetama. Moj problem je možda u tomu što mislim da je takvih primjera ipak premalo.
A s druge strane moram kazati da nisu ni sve tete bile svete. Bilo ih je, a ima ih i danas, tako opakih da nas Bog dragi sačuva.
