– Halo, Golubice!
– O, jesi li to ti Ljepotice?
– A tko bi drugi bio. Nego, šta radiš?
– Ma, bolje pitaj šta ne radim, cijelo jutro nisam stala, imam posla preko glave. Eto, kad kavu nisam popila onda znaš koliko je sati…
– E, taman, zato te i zovem, ajde dođi, popit ćemo jednu s električnoga kola, a može i čašica razgovora…
– Kad je tako, eto me za koju minuticu, spusti rečena Ljepotica slušalicu i promrmlja za sebe:
– Vraga si ti svoga Golubica, ti si jedna obična švraka, ali eto popit ćemo tu kavu.
Slušalicu spusti i Golubica, kazavši:
– Uh, baš si mi ti Ljepotica, ljepota je tebi davno rekla zbogom.
Piše: Stipe Ćurčić/Tomislavcity
A dok se naše dame sastanu, ja ću u međuvremenu kazati koju riječ o traču našem svagdanjem. Ako želimo biti iskreni, nema ga tko nije tračao i bio otračan. Svakako su sinonim za trač partiju kava i čašica razgovora. Netko je davno rekao da je kava crna kao vrag, slatka kao grijeh i vrela kao pakao. Tu, naravno, mislim na pravu pravcatu kavu, a ne na ove kofein k’ofolne nesice, filterice, trijednuše i ostale inačice crne gutljače. I onda nas ne treba čuditi što se oko kave motaju priče koje imaju upravo spomenute karakteristike.
Ima raznih vrsta tračara i tračerica. Spomenimo barem neke: tračibabe, tračimame, tračitate, tračitetke, itd. Ima i svakakvih vrsta tračeva koje nećemo posebno nabrajati, ali učinit ćemo osnovnu podjelu. Dakle, postoje „laki“ i „teški“ tračevi. Za „teške“ znamo kakvi su, a glavna karakteristika „lakih“ je da s vremenom prelaze u „teške“. Stoga, kao primjer promotrimo što će, kako će i koga će ovoga puta uz kavu protresti junakinje ove naše kolumne.
– Eno je, dolazi… Ne daj Bože da se izuje, jučer su joj noge smrdile, pomisli u sebi Ljepotica, te doda naglas:
– Uđi draga, nemoj se molim te izuvat, jednako nisam očistila tepih.
– Ne samo da nisi očistila tepih, nego nisi ništa očistila. A ne bi ti škodilo i kuću prozračit, pomisli Golubica, pa ushićeno zacvrkuta, srknuvši gutljaj kave koja ju je već čekala na stolu:
– U tebe uvijek sve uredno i čisto, blago tebi kad si tako vrijedna.
– Ma pusti to i slušaj šta ću ti reći u povjerenju. Jučer sam ti malo natuknula, a danas imam i dokaze. Neku večer nije mi se dalo spavat pa sam izašla pred kuću. Kad tamo, kod susjede Svilke stade neki crni „Mercedes“ i iz njega izađe visok muškarac. Ubrzo iz kuće izađe i Svilka. Zagrliše se i poljubiše pa oboje sjedoše u auto. Iako je rasvjeta bila slaba, vidjela sam ja da su se oni držali za ruke. A Bože sačuvaj, pomislih, ali šta me opet briga šta ‘ko radi. Međutim, opet me kopkalo šta će dalje biti. Onda sam se primakla malo bliže, pazeći da me oni ne primijete. U tome izađoše iz auta, a onaj visoki čovjek reče:
– Dobro, sad stvarno moram ići. Znaš da me ona čeka.
– Nema veze, strpit ću se ja, kad sam te mogla toliko godina čekati, pričekat ću još koji dan, dušo moja najdraža.
– Vidi ti naše Svilke. Udana žena, a švrlja. Ali šta ćeš, prva ljubav zaborava nema, reče Golubica. U jednu ruku ja je i razumijem. Muž joj rijetko dolazi, a ona nikako ne može bez muška. Nije mogla ni kad je cura bila. A, vidiš kakva sam ja, ja svome nisam dala prije braka, a kad smo se uzeli, da ti pravo kažem, nije za priču, ali trebalo mu je mjesec dana da napravi “ono“.
– Onda si ti stvarno strpljiva žena, zaključi Ljepotica i opet raspali po Svilki.
– A naša Svilka, sređuje se svaki dan. Jesi li vidjela odjeće na njoj? Sve po najnovijoj modi. Bit će da onaj njezin dobro zarađuje. Ali kakva mu korist, kad ga opet vara.
– Ajde šta nas briga za njima, glavno da mi nismo takve. I nećemo o ovome nikome govorit. Bože sačuvaj da se od nas čuje.
– Naravno, znamo mi i crna zemlja…
Kava se ispila, a ispraznila se i čašica razgovora. Golubica ustade, pozdravi se s Ljepoticom i krenu svojoj kući. Na ulici se skoro sudarila s Micikom koja je upravo krenula kod Lutkice.
– Moram ti nešto ispričati, ali molim te nemoj širiti dalje. Svilka ima ljubavnika, reče Golubica poluglasno.
– Zamisli, tko bi se od nje nadao. Neću nikome reći ni riječi, reče Micika i nastavi svojim putem.
Nekoliko koraka dalje Golubica naleti na užurbanu Svilku koja je uljudno pozdravi.
– Kako si Svilka i čemu takva žurba, upita Golubica.
– Dobro sam, Bogu hvala. Žurim kući pripremiti ručak. Doći će mi brat. Znaš, onaj što živi u Australiji. Došao je prije nekoliko dana, nismo se ozbiljno ni vidjeli. Samo je kratko svratio onu večer kad je stigao. Nije ni u kuću ušao, jer mu se žurilo vidjeti staru majku. Oprosti draga, ali moram ići. Vidjet ćemo se mi još, reče Svilka i ode.
– A jest pokvarena ona smradulja Ljepotica. Šta izmisli na jadnu ženu. I kaže: ona sve vidjela svojim očima i čula svojim ušima. Sačuvaj me Bože, reče Golubica, pridodavši, i hvala ti što ja nisam kao ona.
Ne, ona nije kao ona, nisam ni ja kao ona ili on, nisi ni ti, a nismo ni mi. Tako svi kažemo i tračamo, ne razmišljajući o izgovorenim riječima koje nekomu mogu nanijeti nesagledive posljedice ili uništiti život. Stoga, ne tračajmo, da ne bi i sami bili otračani.
