Razumjeti shizofreniju: iza simptoma postoji čovjek
Bilo je to tijekom moje psihoterapijske prakse. Boravila sam u Psihijatrijskoj bolnici Ugljan smještenoj na istoimenom otoku. Riječ je o ustanovi koja već sedamdeset godina pruža skrb osobama s ozbiljnim psihičkim poteškoćama. Bolnica, osnovana 1955. godine na prostoru nekadašnjeg talijanskog logora iz Drugog svjetskog rata danas funkcionira kao specijalizirana ustanova s više od tisuću hospitalizacija godišnje. Neki pacijenti ostaju svega nekoliko tjedana, dok drugi borave znatno duže, neki i cijeli život.
Piše: Katarina Braovac
Bolnički kompleks sastoji se od više paviljona okruženih zelenilom i smještenih u neposrednoj blizini mora. Na odjelu gdje sam toga dana bila raspoređena boravilo je više pacijenata. Dio njih provodio je vrijeme na otvorenom, u dvorištu; neki su hodali sami, neki razgovarali sami sa sobom naglas, dok su pojedini promatrali osoblje i posjetitelje s velikim oprezom.
Moj zadatak je bio napraviti klinički intervju – razgovor kojim se nastoji prikupiti što više informacija o psihičkom stanju pacijenta: kako razmišlja, kako se osjeća, kako percipira stvarnost, koje simptome pokazuje te kako oni utječu na njegovo svakodnevno funkcioniranje.
Sjela sam nasuprot pacijentu koji je toga dana doveden na odjel u pratnji policije zbog kaznenog djela koje je počinio. Ovo nije bila njegova prva hospitalizacija –još ranije mu je postavljena dijagnoza paranoidne shizofrenije. Imao je oko četrdeset godina. Naš razgovor je potrajao nekih 2 sata, a ono što slijedi tek je jedan njegov dio.
Gledao je skoro cijelo vrijeme u pod. Govorio je tiho, gotovo bez prestanka, a iz njegovih riječi bilo je jasno da ne razgovara sa mnom već je povremeno odgovarao nekome tko se očito nije nalazio u sobi. Rečenice su bile fragmentirane, često bez jasnog početka i kraja.
„Trešnja 27, ali ne ona Trešnja nego ona druga, znaš ti. Rekli su mi na dnevniku. Voditelj, trepne tri puta – to je znak. Onda promijene reklamu. Pa pjesma ide, znao sam da će pustiti onu.“
Za njega, mnoge pojave koje bi drugi smatrali slučajnima bile su znakovi – upozorenja. Sve je bilo povezano u širi sustav nadzora, kontrole i progona. Čak je i lajanje psa tumačio kao nešto namjerno i prijeteće:
„To nije pas. To je njihov.“
Bio je vidno sumnjičav i prema meni:
„Tebe su poslali, je l’ da? Da vidiš koliko sam rekao. Ali ja više ne govorim sve. Oni misle da ne znam, ali znam. I ti znaš. Samo se praviš.“
Zatim je pogledao prema krovu i šapatom rekao:
„Antene. Sve ide kroz antene. Misliš da je to televizija? Nije. To su im prijamnici. Skupljaju misli. Zato me boli glava kad krenu pojačavati. Uvijek znaš kad krenu. Uvijek.“
Nisam pokušavala racionalizirati niti ulaziti u raspravu. Bila sam svjesna da to nije trenutak za logičko objašnjavanje ni ispravljanje stvarnosti. Trudila sam se biti netko tko ga vidi, tko ga sluša, i tko neće iznevjeriti ono malo povjerenja koje je, unatoč svemu, uspio pokazati. Također sam pokušavala iz mora asocijacija i riječi izdvojiti barem nekoliko informacija koje bi bile korisne za daljnju procjenu i skrb.
Ovakvi susreti ostavljaju trag i neizbježno potiču pitanje: što zapravo jest shizofrenija, a što su samo krive predodžbe o njoj?
Što je zapravo shizofrenija – a što nije?
Kad se kaže da neko ima shizofreniju, često se u javnosti misli na „ludilo“ ili gubitak veze sa stvarnošću. No ta bolest je puno složenija. Shizofrenija je dugotrajan i ozbiljan psihički poremećaj u kojem osoba može imati iskrivljenu sliku stvarnosti – i to ne zato što se pravi, preuveličava ili želi pažnju, nego zato što njen mozak više ne uspijeva točno razlikovati što je stvarno, a što nije.
Simptomi shizofrenije se najčešće dijele u tri skupine:
- Pozitivni simptomi – ono što se „dodaje“ stvarnosti
To su stvari koje zdrava osoba ne doživljava, a osoba s bolešću ih doživljava kao potpuno stvarne.
- Halucinacije – osoba može čuti glasove koje drugi ne čuju, vidjeti prizore koji ne postoje, osjetiti mirise ili dodire kojih nema. Najčešće su to glasovi koji nešto komentiraju, naređuju, vrijeđaju pacijenta.
- Deluzije (zablude) – osoba je uvjerena u nešto što nije istina, ali joj to ne možeš objasniti. Npr. da je netko prati, da joj misli kradu, da televizija šalje poruke samo za nju, da je netko drugi u njezinom tijelu, da je izabrana za posebnu misiju…
- Negativni simptomi – ono što „nestaje“ iz života osobe
To su stvari koje bi osoba inače imala ili radila, a zbog bolesti polako nestaju.
- Socijalno povlačenje – osoba se zatvara u sebe, ne druži se, ne izlazi, izbjegava i bliske osobe. Ne zato što ne želi – nego zato što više ne može. Svijet postaje prezahtjevan, ljudi preglasni, riječi preteške.
- Emocionalna otupjelost – kao da su emocije “ugašene”. Osoba ne pokazuje veselje, tugu, zabrinutost – kao da ništa ne dopire do nje.
- Gubitak motivacije i volje – sve postaje napor. Obične stvari – poput tuširanja, spremanja obroka ili oblačenja – postaju izazov. Kao da je sva energija nestala.
- Kognitivni simptomi – problemi s mišljenjem i pamćenjem
- Osoba teško koncentrirano prati razgovor, zaboravlja, zbunjena je.
- Misli mogu biti nepovezane – rečenice bez početka i kraja, riječi koje zvuče kao da nešto znače, ali ne tvore smisao.
- Ponekad osoba govori „drugačijim jezikom“, razumljivim samo njoj.
Kako izgleda svijet osobe sa shizofrenijom?
Teško shvatljiv izvana, iznutra je ispunjen nesigurnošću i stalnim preispitivanjem stvarnosti. Misli se isprepliću, rečenice se gube, a glasovi i poruke – koje drugi ne čuju i ne vide – postaju dio svakodnevice. Okolina više nije neutralna: pogled prolaznika, broj na registraciji, rečenica s televizije – sve može djelovati kao znak, kao prijetnja. Povjerenje u druge nestaje, a emocije postaju sve bljeđe, gotovo nepostojeće. Povlačenje iz svijeta često je pokušaj zaštite – od kaosa koji iznutra ne prestaje.
I jedan joint može biti okidač
Ono što se rijetko spominje, a iznimno je važno kada govorimo o psihozama i shizofreniji, jest uloga psihoaktivnih tvari. Nekolicina pacijenata koje sam susrela ispričala je da su prve simptome počeli doživljavati ubrzo nakon konzumacije marihuane – najčešće u kombinaciji s alkoholom ili drugim tvarima. Neki od njih to su opisali riječima: „Sve je krenulo nakon što sam uzeo nešto… nisam ni znao točno što je bilo unutra.“ Bili su to mladi ljudi, bez prethodnog psihijatrijskog liječenja, ali s izraženom osjetljivošću – bilo zbog obiteljske povijesti psihičkih poremećaja, bilo zbog životnog stresa, trauma ili emocionalne ranjivosti.
Kod nekih je to bilo prvo i jedino iskustvo psihoze. Kod drugih – početak dugotrajnog poremećaja. Ono što ih povezuje jest činjenica da marihuana, iako često percipirana kao „blaga“ ili „prirodna“, može biti snažan okidač. Osobito kod osoba s genetskom predispozicijom ili osjetljivim neuropsihološkim sustavom.
Istraživanja posljednjih godina potvrđuju ono što kliničari već dugo promatraju u praksi: konzumacija psihoaktivnih tvari u adolescenciji i ranoj odrasloj dobi može povećati rizik za razvoj psihoze, posebno ukoliko osoba ima bliskog srodnika s psihotičnim poremećajem.
Važno je jasno reći: To ne znači da će svaka osoba koja konzumira psihoaktivne tvari razviti psihozu. No to znači da više ne možemo olako izgovarati rečenice poput: „To je samo trava. Nije štetna.“ Za nekoga tko ima skriveni rizik – konzumacija bilo kojih psihoaktivnih tvari pa i marihuane nije bezopasna. Za onoga tko se tek formira kao osoba, s još nedovršenim razvojem mozga, emocionalnom nestabilnošću ili traumatskim iskustvima – to može biti prekretnica. Nepovratna. Oni koji su doživjeli psihozu često svjedoče da su „izašli iz stvarnosti kao kroz dim“ – a neki se nikada više nisu potpuno vratili. Ostala je zbunjenost, strah, nepovjerenje, lijekovi, psihijatrijski nadzor. Ostala je promjena koja se više ne da poništiti.
Zato je važno da o tome govorimo otvoreno. Ne iz pozicije osude, već iz odgovornosti. Kako bi mladi znali da psihoza nije nešto što se događa „negdje drugdje, nekom drugom“. Kako bi članovi obitelji znali da rani znakovi zbunjenosti, povlačenja, sumnjičavosti ili promjene ponašanja treba shvatiti ozbiljno. I da svi zajedno prestanemo romantizirati ili trivijalizirati tvar koja za neke ima vrlo ozbiljne posljedice.
Strah i podsmijeh – dva najčešća odgovora
Kada netko počne govoriti nepovezano, kada sve više sumnja u ljude oko sebe, kada se povuče, gubi kontakt s okolinom ili djeluje zbunjeno – okolina često reagira nelagodom. Ponekad strahom. Ponekad šalom. A najčešće – šutnjom.
To nije zato što su ljudi zli. To je nesnalaženje. Nema znanja, nema sigurnosti u tome kako se ponašati. I zato mnogi radije šute ili se udalje. I baš to dodatno izolira osobu kojoj je već dovoljno teško.
Zato ako primijetite…
…da se netko iz vaše blizine povukao, počeo govoriti nepovezano, vidi znakove tamo gdje ih nema, nemojte ga ismijavati. Nemojte okrenuti glavu. Možda mu je teško. Možda je bolestan. I možda ste baš vi osoba koja može napraviti razliku. Pokušajte ga nježno potaknuti da se obrati liječniku ili psihologu.
Postoje lijekovi, psihoterapija, psihosocijalna podrška i programi oporavka. Neki se vrate studiju ili poslu. Neki mogu voditi stabilan život uz redovitu terapiju. Ali nitko ne može sam. Često upravo bližnji prvi primijete promjene – zato su oni prvi most prema pomoći.
