Prvo nas čitanje iz Knjige proroka Habakuka (Hab 1,2-3; 2,2-4) vodi u davna biblijska vremena kad su proroci grmjeli Božju riječ i tako poticali ljude svoga vremena na življenje s Bogom. Habakuk kuka dokle će zapomagati Bogu, a on kao da ne čuje i ne spašava zbog nasilja, nepravde, ugnjetavanja, pljačke, raspri i razmirica među ljudima i narodima. Bog odgovara da njegova pravda teži ispunjenju i ne vara, ona ide polako ali će stići i neće zakasniti. Samo će pravednik živjeti, a propast će onaj čija duša nije pravedna. Tekst s vječnom porukom!
Psalmist u svom Psalmu 95. poziva da dođemo Gospodinu i da mu kličemo hvale i hvalospjeve prignutih koljena i ponizno, da ne budemo tvrda srca za njegov glas i njegovu riječ kao oni što ih je Bog izveo iz egipatskog ropstva i kroz pustinju vodio prema Obećanoj Zemlji.
Pavao piše Timoteju (2 Tim 1,6-8.13-14) i kršćanima koje on pastorizira, a ujedno i nama današnjim vjernicima, da raspirujemo milosni dar u sebi, da njegujemo duh ljubavi i razbora. Potiče Timoteja da se skupa s njime ”zlopati za evanđelje” po snazi Božjoj i po Duhu koji prebiva u nama.
U Evanđelju po Luki (Lk 17,5-10) imamo predivnu činjenicu o kojoj su sanjali apostoli, Isusovi učenici i svi sljedbenici, a to je da nam svima umnoži vjeru, jer to zaista svi želimo. Isus odgovara snažno i slikovito kako bismo, kad bismo imali samo malo vjere, ”koliko je zrno gorušičino”, mogli reći dudu da se iščupa i posadi u moru. Problem je manjak vjere u nama ljudima. I to je prvi dio evanđeoske poruke. U drugom dijelu govori se o tome kako bismo na kraju svojih životnih poslova i djela što smo ih učinili s Bogom u dostojanstvu i ljubavi trebali reći da smo sluge beskorisne jer smo učinili ono što nam je bilo zapovjeđeno i što smo trebali učiniti. No, kod nas je sve drukčije. Mi na kraju svega tražimo pohvale, zahvale, priznanja, odličja, diplome, publikacije, prezentacije, tiskovne konferencije o svojim zaslugama i djelima, posmrtne nekrologe, spomenike, obilatu literaturu o učinjenome, doktorate, studije… I tko zna što sve ne tražimo.
Eto Isus je protiv svega toga. On traži od nas poniznost, odnosno da naš stav prema svemu učinjenome bude jednostavan: Sluge smo beskorisne. Učinismo što smo bili dužni učiniti. O nečemu se i može svjedočiti, govoriti i pisati ali samo pod vidom slave Božje a ne naše ljudske.
Don Ilija Drmić/Tomislavcity
