Isus je govori jednostavno, slikama iz običnog, svakodnevnog života! Govor u prispodobama uvijek sadrži više nego što je rečeno jer u ljudima rađa ideje, izaziva slike i sjećanja, budi osjećaje, potiče na aktivnost. Isus je ovim svijetom prolazio otvorenih očiju i srca. S poštovanjem je promatrao more, polja, vinograde i radnike. U svemu je vidio nešto Božje. Takva je i slika o sijaču i sjemenu, o zemlji kamenitoj i plodnoj, o trnju, pticama i suši što su prijetnje sjemenu na putu rasta do željenog ploda. Bez velikog uvoda, on nam odmah predstavlja ono bitno: Iziđe sijač sijati… neumorno i s puno nade polaže život da bi se umnožio stostruko.

U daljnjem opisu sijač nam izgleda nelogičan i rasipan. Razbacuje zrnje na sve strane, gdje treba i gdje ne treba. Ima ga po kamenju i cesti, po neizoranoj strnjini i drači, kao da baš svemu vjeruje i svemu se nada. Rekli bismo nepopravljivi sanjar koji posvuda vidi život i budućnost. Sijač, upravo je to jedno od najljepših naziva za Boga.

No, koliko god sjeme bilo dobro, taj mladi život koji se rađa ubrzo će umrijeti ako ne susretne vodu, sunce i zaštitu. Sijač rasipa zrnje, ali o kvaliteti tla ovisi hoće li sjemenje proklijati i uzrasti. Sigurno je da bi svaki od nas htio biti plodno tlo, majka zemlja, kolijevka koja prihvaća klas. Biti majka Riječi Božje, nježno je prihvatiti u se, skrbiti se i braniti je svom snagom, mudro je podizati. Poput svake majke koja dobro zna s koliko se nježnosti i čežnje razvija plod u njenoj utrobi. Zna kako je neotporan i ranjiv, potreban zaštite, skoro u svemu ovisan o njoj. A koliko sam puta baš ja bio zapreka da se to čudo i dogodi! Ja, cesta tvrda i neplodna, kamenito polje, ja koji u svom srcu uzgajam trnje. Svatko je od nas kao gruda zemlje, svatko je i sijač koji prolazi ovim svijetom i sije. Svaka riječ, svaka gesta koja polazi od mene, odlazi u svijet i donosi svoj učinak. Što želim da se dogodi? Tuga ili klice radosti? Strah i malodušnost ili potpora životu?

Priredio don Ilija Drmić/Tomislavcity