Biblijska poruka 33. nedjelje kroz godinu

KRAJ I POČETAK

Dolazak Sina Čovječjega: „U  vrijeme kad dođe Sin Čovječji, bit će kao što je bilo u Noino vrijeme; ljudi su jeli i pili, ženili se i udavali sve do dana kada Noa uđe u lađu. I, dođe potop te ih sve uništi“,  piše sv. Luka i nastavlja: „Tada će vidjeti ‘Sina Čovječjega gdje dolazi na oblaku’ s velikom moći i slavom”. A sv. Pavao tumači Efežanima kako je  Otac slave poslao spasitelja u svome Sinu: „I sve mu je podložio pod noge, a njega dade za glavu nad svim u Crkvi, koja je njegovo tijelo”.  Nastat će ‘novo nebo i nova zemlja’. U punini će zaživjeti Božje kraljevstvo: „Kad Sin Čovječji dođe sa svojim sjajem u pratnji svih anđela sjest će na prijestolje svoje slave” zapisa sv. Matej i dodaje kako će pred njim stati svi narodi, a On će ih razlučiti i „reći onima s desne strane: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca moga, i primite u posjed kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanaka svijeta!’”.

Kristov ponovni dolazak je posljednji dan ove zemlje i sud ovoga svijeta: „Sin će Čovječji izaslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i zlikovce te da ih bace u ognjenu peć, gdje će biti plač i škrgut zuba. Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega” donosi sv. Matej.

Današnji čovjek se pita: Je li moguće da će doći kraj ovoga svijeta i da će sve ovo prestati? U našoj sadašnjosti svi trče i stječu. Tehnika se povećava, znanost napreduje. Razvoj ide dalje. Burze su postale sve življe.

Neki se sjećaju: „Expo 2000” u Hannoveru. Televizija u promidžbe – nom donosi mješavinu humora, ludoga i ozbiljnoga. Tu je i pitanje: „Život budućnosti, posao, život vječni”. Razliježe se pjesma: Lijep je ovaj svijet. Na kraju jedna starija gospođa pita: „Može li biti nešto napetije od budućnosti?” Pjevač odleti u stolici kao uzašašće na nebo. A glas grmi: „Nastaje novi svijet” na svjetskoj izložbi „Expo 2000”. Razumljivo je da se čovjek pita ima li kraja ljudskoj tehnici. Hoće li sve to jednom stati? Čuli smo u Svetom pismu da hoće. Doći će kraj ovomu svijetu. Doći će zadnji dan ovoga života. Ali, zanima nas kada će to biti. Kako otkriti tu tajnu?

‘Tajnu u Bogu od vječnosti’ iznijet će na svjetlo uskrsli Krist i otkriti novi život u budućnosti, „da bude Bog sve u svemu” piše sv. Pavao Korinćanima. Velika je to tajna. Ljudi su oduvijek bili radoznali i željeli odgonetnuti tu tajnu.

Mileranisti su govorili: Kada se navrši tisuću godina, doći će sudnji dan. Navršilo se tisuću i dvije tisuće godina od Kristova dolaska, ali kraj svijeta nije došao.

Jehovini svjedoci, koje osniva Amerikanac Charles Taze Russell  pokušavali su više puta izračunavati ponovni Kristov dolazak. Tada bi bio i konačni obračun ili Armageddon, na brdu Megiddo, 40 km od Galilejskoga jezera. CH. T. Russell s Nelsonom Barbourom najavljivali su kraj najprije 1878. godine, i doživjeli su veliko razočarenje. Nastavljaju proračunavati da će biti u 1914., a bio je Prvi svjetski rat. Zatim su računali da će biti kraj 1918., a bila je velika suša i glad, te 1925., 1975. itd. I sto puta će se prevariti, jer „što se tiče onog dana i časa, o tome nitko ništa ne zna; ni anđeli na nebu, ni Sin, već jedino Otac” piše sv. Marko.

Čak ni apostoli nisu odmah odvajali propast Jeruzalema od Kristova ponovnoga dolaska. I apostolima je bilo teško razlučivati ono ljudsko i razarajuće od onoga Božjega. Mislili su da će razaranjem Jeruzalema i hrama doći i sudnji dan. Rimljani su 70. godine, nakon židovske pobune, napravili velike grozote. Razorili su Jeruzalem i židovski hram. Skoro trećinu su Židova pobili ili razapeli na križeve, a drugu trećinu raselili po cijelom carstvu.

Još unaprijed je Isus plakao nad Jeruzalemom jer nije priznao vrijeme kad ga je Bog pohodio. Govorio je apostolu: „Vidiš li ove goleme zgrade? – reče mu Isus. – Neće tu ni kamen na kamenu ostati, sve će se srušiti” zapisa sv. Marko. To se ispunilo i ostao je samo jedan zid od ulaza u hram, a to je danas Zid plača vjernih Židova. Ali to nije bio sudnji dan.

Pratili ste grozote u Parizu koje su se dogodile u petak 13. studenoga 2015. Islamski fanatici su pobili 129 osoba u koncertnoj dvorani, preko 80 na nogometnom igralištu i oko 30 u gostionicama. Ranili su preko 350 osoba. Prisjetite se i grozota u Vukovaru 18. studenoga 1991. godine. Sve je to strašno, ali to još nije sudnji dan ovoga svijeta. Uostalom, nije ni najvažnije kad će doći sudnji dan: danas ili za milijun godina. Ali je jako važno da smo uvijek spremni za ponovni Kristov dolazak ili sudnji dan.

Sud ljubavi i strašni sud je sudnji dan. Za vjernika pravednika sud je ljubavi, a za zle ljude je strašni sud. Nestanak ovoga svijeta i nastanak novoga svijeta, propadanje staroga i rađanje novoga nije za vjernika pravednika razlog nepodnošljivoga straha. Treba više gledati na radost Kristova ponovnoga dolaska i na slavu s Bogom. Evanđelje po Marku donosi slikovito: „Sunce će pomračiti, mjesec neće sjati, s neba će zvijezde padati i zviježđa se nebeska uzdrmati”. Ta kozmička gibanja govore o ozbiljnosti vremena u kojemu se nalazimo i koje bi trebalo ozbiljno shvatiti i dostojno živjeti. Veliko upozorenje bijaše izbijanje vulkana u Boliviji 1985. godine, potres u Meksiku i stradanje tisuće i tisuće ljudi.

Film Apokalypse Now prikazuje ratnu bijedu i strahote rata u Vijetnamu. To je samo jedna od mnogobrojnih katastrofa koje prouzročio čovjek. Strašno je kad iz ljudskoga srca izbija mržnja i nasilje. Strašno je kad se sjetimo zločina u Vukovaru i Srebrenici. Ubijani su ne samo vojnici, nego civili i ranjenici.

Ali, ono što dolazi od Krista, ono što Bog daje može biti samo ljubav. Zato je za iskrenoga vjernika Kristov ponovni dolazak sud ljubavi, a ne strašni sud. Na taj sud se ne ide praznih ruku. Prazne ruke su nedostojne Božjega pohoda i Kristova dolaska. Zato treba biti budan i bdjeti nad svojim životom i radom. Kad bi bio ovo zadnji dan tvoga života, kako bi to proživio i kao bi se ponašao? Pred Boga se dolazi s rukama punim dobrih djela, a ne praznih ruku. Zato: „Budite oprezni! Bdijte!” piše sv. Marko. Dolazi kraj ovoga svijeta i početak novoga života u Božjoj ljubavi.

Fra Ante Pranjić P.