Evanđelist Marko opisujući početak Isusova djelovanja navodi iste činjenice kao i Matej jedino što Matej piše da su ljudi u sinagogi zapanjeno svjedočili o svemu što je Isus govorio i činio, a Marko veli da su preneraženo govorili pitajući se odakle mu sve to. Ovo da su preneraženo govorili znači govorili su neugodno iznenađeni. To može značiti: Veliko je to djelo što ga vidimo i snažne su i poticajne te riječi koje čujemo, ali kako sve to da govori onaj komu znamo oca i majku, braću i sestre, odnosno najbliže rođake i rođakinje, jednostavno rečeno svu rodbinu. Kako to da on bude Mesija kojega čekamo kad je po vanjskom obilježju isti kao i mi?! Zar Bog nije malo drukčiji u svakom pogledu, a ne da nalikuje nama ljudima… (usp. Mk 6,1-6). Svakako, u Nazaretu se dogodio obrat od radosti i divljenja do očitovanja nevjere.
Isus je u svom gradu Nazaretu, u kojem je proživio ono rano djetinjstvo, u subotu po običaju ušao u sinagogu i određenoj prigodi ustao se i zamolio da mu se dadne svitak Knjige proroka Izaije, što mu je poslužitelj i dao. Razvije knjigu i vrlo brzo pronađe mjesto na kojem piše: “Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.“ (Iz 61,1-2; Lk 4,18-19). Ovaj se Isusov program otpočeo ostvarivati u Godini milosti Gospodnje. Božji Duh ga poslao da naviješta blagu vijest, Radosnu vijest siromasima, odnosno onima koji su slomljena srca i nemaju volje za daljnji životni tijek. To su skršene osobe, zahvaćene potištenošću, bezvoljnošću za daljnjim životom u tim i takvim okolnostima gdje se čovjek uništava.
Isus je zaključio govoreći da se toga časa ispunilo to Pismo što im odzvanja u ušima. To ispunjenje je na Isusu samome, koji je Sin Božji i Sin Čovječji, Druga Božanska Osoba. Svi nazočni mogli su tu ljepotu i to ostvarenje vidjeti svojim očima upravo na Isusu Bogočovjeku, te su se divili “milini riječi“ što su tekle iz njegova uma, srca i usta. Posvema ih je oduševio i do te mjere ushitio da su ostavili sve svoje nevolje, boli i potištenosti i uzdigli su se u posebno stanje svoga duha. To je Isus koji može osloboditi čovjeka od svih oblika zarobljenosti i dovesti ga u ravnovjesne duše i tijela, te svih odnosa prema sebi, drugima, prirodi u kojoj opstoje i samome Bogu.
Najednom su otpočeli prepoznavati Isusov lik i utvrđivali su ga govoreći da je to sin Josipov. U tom smislu Isus dalje govori prisutnima i svim zanimanicima u obliku pitanja kojim proniče njihove misli i razmišljanja, a odnosi se na liječnika da sam sebe izliječi kad tako liječi druge, što je svojevrsna izreka, te da se dogode brojna izlječenja bolesnih osoba u Nazaretu i okolici kao što su se zbila u Kafarnaumu kod Galilejskoga jezera i u galilejskoj okolici. Ovu rečenicu koja govori da liječnik izliječi sama sebe, valja shvatiti kao želju puka da se zapravo dogode izlječenja i ozdravljenja na tome narodu, puku, odnosno na osobama iz njegova zavičaja. Isus to nije mogao učiniti jer im je zamrla vjera u tkivu njihovih bića.
Poslije ovoga uslijedila je ona rečenica i misao o tome da prorok svugdje može dobro doći čineći ta silna i veličanstvena djela jedino ne u svome zavičaju među svojima čija je vjera posve upitna, a ako su je i imali, ona je zamrla. Valja je ponovno oživjeti s Isusom!
Don Ilija Drmić/tomislavcity
