Uz ovaj Davidov Psalam 16 (15) imamo ovu istaknutu misao: “Čuvaj me, Bože, jer se tebi utječem.“ Zatim hebrejsku riječ miktam što se pojavljuje u naslovima šest Davidovih psalama (Psalam 16 i 56-60), a ona ističe njihovu psalamsku ulogu u molitvi pouzdanja i zaštite. Riječ miktam znači pokriti što može naznačiti pokrivanje grijeha, molitvu za zaštitu i zapisivanje, a to ukazuje na važnost iskaza Bogu svoga vapajnog sadržaja. Najčešće se smatra da miktam označava posebnu vrstu psalma, odnosno pjesme i/li molitve, vjerojatno pjesmu pouzdanja, molitvu u nevolji i/li “zlatnu pjesmu“. Psalami s ovim naslovom miktam često naglašavaju duboko pouzdanje u Boga, božansku zaštitu i nadu u izbavljenje iz teških životnih stanja, te ukazuje na posebnu vrijednost i duhovnu dubinu sadržaja tih psalama, često se povezujući s proročkim izričajem patnje i pobjede.
Psalam otpočinje obraćanjem Jahvi, svome dobrome Bogu i to ovim riječima: “Ti si moj gospodar, nema mi blaženstva bez tebe!“ Dakle, glavna misao u ovoj istaknutoj pjesničkoj rečenici jest ta da je Bog njegov gospodar, te možemo dodati od trena začeća u majčinoj utrobi te rasta i života u utrobi majčinoj, zatim do rođenja na ovaj svijet i sveukupnoga daljnjega rasta i narastanja s hranjenjem, jačanja i sazrijevanja u mudrosti, znanju, govoru svojim jezikom, ljudskom stvaralaštvu i raznovrsnim radovima i djelima. Bog je njegov gospodar, a otac i majka su sluge Božje što vrše svetu volju Božju u sukladnosti sa svojom voljom. I svjedoči govoreći za svoga Jahvu Boga da mu nema blaženstva, ni ljepote, ni umnosti bez njega – jednoga, velikoga, svetoga, dobroga i moćnoga Boga, koji je stalno u svojoj nebeskoj zbilji i u neprestanoj skrbi za svoj ovozemaljski narod i sve njegove važne potrebe. Koja je to lijepa orkestracija između Boga i roditelja glede novoga člana, kojemu se svi raduju i kliču svima u čast, a napose Bogu koji je sve to smislio i odredio s usmjerenjem.
Nakon snažnoga uvodnoga stiha u kojem pjesnik veli da mu blaženstva nema bez Boga, bez Jahve, slijede stihovi koji nas potresaju jer ono što pjeva David, to i nas zahvaća, a to je da sav plamti od čeznuća za onim svetima što su u zemlji, u grobovima. Ne spominje se pojedinačno tko su sve ti što su u grobovima zemlje i kako su završili svoj ovozemaljski životni tijek, a mi predmnijevamo da u toj zemlji ima i novorođenčadi, malih dječaka i djevojčica, odraslih mladića i djevojaka, očeva i majki, staraca i starica s velikim brojem ovozemaljskih proživljenih godina. To je dio zbilje dijela našega zemaljskoga življenja, a što još sve slijedi tim davnima, kao i onima koji su prošli prije Davida i nakon njega zemaljskim putevima boreći se za vrijednosti opće i svoje pojedinačne. Za potpunim viđenjem cjeline života bivših, sadašnjih i budućih zemaljskih ljudskih stvorova i mi plamtimo od čežnje za gledanjem Boga licem u lice i svih njegovih stvorenja.
Kralj David je živio oko 1000 godina pr. Kr. Rođen je u Betlehemu, malenom gradiću u zemlji Izrael, koji je udaljen od Jeruzalema oko 10 km. David je bio Izraelac iz Judina plemena. Odrastao je za vrijeme vladavine prvog izraelskog kralja Šaula. Kada je imao 30 godina, sam je postao drugi kralj Izraela. Sedam i pol godina vladao je nad dijelom zemlje, a nakon toga još 33 godine nad cijelim Izraelom. Napisao je mnoštvo psalama, odnosno osobno nadahnutih pjesama od Boga. To su pjesme o njegovu duhovnom životu i pjesama izravno upućenih Bogu. Čitanjem psalama, možemo osobno upoznati ovoga kralja i pjesnika Davida, koji je čeznuo za vjerom, služenjem i slavljenjem Jahve, Boga, a sve to za dobro svoga naroda.
David u daljnjim stihovima ovoga psalma govori da se gomilaju njegove patnje zato što neki njegovi žitelji slijede tuđe i krive bogove. I nakon ove tvrdnje, koja ga je dobrano slomila, veli da im on neće ljevanica nalijevati niti će im ime spominjati svojim umom, srcem i svojim usnama. Žrtve ljevanice (libacije izlijevale su se iz posebne plitice zvane patera) jesu drevni rituali prinošenja tekućine: vina, vode, mlijeka, ulja ili meda, te izlijevanjem na oltar, zemlju ili grob kao dar mrtvima, a kod nekih antičkih naroda i izmišljenim božanstvima. Bile su raširene kod Izraelaca i često su ove obrede pratile molitve i gozbe.
Nakon svih ovih negativnih spoznaja u njegovu narodu pjesnik David pjeva snažno i zanosno da je Jahve, Bog njegova baština i kalež, jer on u svojoj božanskoj ruci drži i čuva njegovu sudbinu, njegov život. I sada s puno poetske ljepote zbori da na divnu zemlju padoše Božji konopi izmjerivši je po dužini i širini, te mu je postala vrlo mila baština što ju je nakon mjerenja i obgrlio svojim rukama i mislima. U predzadnjoj strofi ovoga psalma blagoslivlja svoga Jahvu, svoga Boga koji ga savjetuje i vodi, te ga od radosti i noću srce opominje. Bog Jahve svagda mu je pred očima, a budući da mu je zdesna, neće posrnuti nikada, jer je jaka zaštita. I u završnom stihu veličajno moli i pjeva da mu se zbog Jahve raduje srce i kliče duša, a i tijelo mu spokojno počiva, jer mu neće dušu ostavit u podzemlju, niti će dopustiti da pravednik Jahvin trulež ugleda. Bog će mu pokazati stazu u život i puninu radosti pred licem svojim i k tome sebi zdesna blaženstvo vječno. Oni koji ne vjeruju, njih Bog također dotiče svojim moćima i drži ih stabilnima za ovozemni život, jer je to volja Božja, a to što oni ne uzvraćaju, njihov je problem jer nisu navikli u svojoj bezbožnosti na duhovnu Božju veličinu i svetost postojanja. Zaista prelijep psalam i poticajan svima nama putnicima ovim Božjim svijetom.
Don Ilija Drmić /Tomislavcity
