Uoči blagdana Pashe Isus je (…) do kraja ljubio svoje, zapisa sv. Ivan. Pasha – Pesah je svetkovina oslobođenja iz ropstva. Svima je potrebno Slaviti Pashu u čast Gospodinu, kao Mojsije i kao Isus. To je gozba na kojoj se događa prolaz Gospodnji. Na gozbi se potvrđuju prijateljstvo i ljubav. Zar to nije i kod obiteljskoga stola i blagovanja, koje ujedinjuje sve članove. Tu je govor tijela i duše. Dijeliti zajednički kruh znači dijeliti i zajednički život. Tu nastaje i razvija se obiteljska ljubav. A gdje je prijateljstvo i ljubav, ondje je i Bog. Evanđelist Ivan piše: Bog je ljubav: tko ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu i Bog u njemu. A Bog poziva uvijek iz svoje ljubavi. Gospodin poziva Mojsijeve Izraelce na gozbu prije polaska iz ropstva. Oni znaju točno što pripremiti: janje bez mane, a meso, pečeno na vatri, neka se pojede te iste noći s beskvasnim kruhom i gorkim zeljem. (…) Jedite ga žurno: to je pasha Gospodnja, donosi knjiga Izlaska. Gospodin prolazi i oslobađa. Trebaju izbjeći pokolju zatornom i stići do slobode samo uz Gospodnju pomoć. Isus ne odbacuje Stari zavjet, nego ga dopunjava i usavršuje. Od Pashalne večere će učiniti sakrament – svetinju za svoje prijatelje. I sve poziva tom otajstvu. Za tim Kristovim stolom blagujemo njegovu riječ Radosne vijesti i njegovo presveto tijelo i krv. Iskazat će nam ljubav do vrhunca umirući na križu za nas.
Da vjerujete kada se dogodi, da Ja Jesam, donosi sv. Ivan. Isus je upotrijebio ime, koje se upotrebljava samo za Boga: Ja Jesam. Sam je posvjedočio o sebi da je Sin Božji, da jest obećani Mesija. Poziva nas, kao i apostole na oproštajnu večeru, upravo na dan Pashe. Hrana je ista kao u vrijeme Mojsijevo, ali je Božje djelovanje veće i sveobuhvatnije. Mojsije je svet čovjek i vodi Izraelce iz egipatskoga ropstva u Obećanu zemlju. Isus je Sin Božji i oslobađa čovjeka grijeha i smrti. Otkupljuje ga od grijeha i dovodi ga do uskrsnuća. Božja pomoć preko Mojsija kroz 40 godina u pustinji donosi Izraelcima manu, kao kruh i vodu iz pećine. Na kraju Pashalne večere pili su židovi blagoslovnu čašu vina. U poslanici Korinćanima piše da je Isus Krist kruh i piće, za sve narode: Uze kruh. Uze čašu punu vina: Zar nije posvećeni kalež koji posvećujemo zajedništvo s krvlju Kristovom? Zar nije kruh koji lomimo zajedništvo s tijelom Kristovim? Nakon pretvorbe kruh i vino postaju Kristovo tijelo i krv. Krist daruje svoje tijelo i krv da bi njegova zajednica mogla stići u vječnost. Mojsije prinosi tvarne – životinjske žrtve za grijehe Izraelaca. Isus Krist prinosi sam sebe na križu za naše grijehe i za naše spasenje. Tako Krist ne dokida, nego usavršava Stari zavjet. Proširuje Božje spasenje na cijeli svemir. Na toj oproštajnoj večeri ističu se dvije stvarnosti koje govore o Božjoj nazočnosti. Prva je poniznost u pranju nogu, a druga je gostoprimstvo u gozbi.
Poniznost u pranju nogu očituje se kad Isus uzima praonik i pere učenicima noge, u trenutku kad je: Isus znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, piše sv. Ivan. Poniznost je i kad se peru noge prijateljima. Ovdje imamo nešto nečuveno: ne samo da Isus pere noge svojim prijateljima nego Kralj kleči pred svojim izdajicom Judom i pere mu noge. Zar to nije ono što nadilazi ljudske mogućnosti? Ali, biti u Isusovu zajedništvu, na Isusovoj gozbi, znači biti na izvoru i vrhuncu svega čemu težimo. To je Isusovo gostoprimstvo.
Gostoprimstvo na gozbi, na koju poziva Isus je izvor i vrhunac svega. Euharistija – sveta misa je gozba tijela i krvi Gospodnje. Isus
je ljubio do kraja zato je i mogao reći i učiniti: Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje, piše sv. Matej. Tako će nam poručiti i II. vat. Koncil u dokumentu ‘O službi i životu svećenika’: Ostali sakramenti i djela apostolata, kao i sve crkvene službe, tijesno su povezani s Euharistijom i prema njoj su usmjereni (…). Euharistija se pokazuje kao izvor i vrhunac cjelokupne evangelizacije. Kad slavimo svetu misu, nalazimo se na izvoru i vrhuncu bogoštovlja, slavimo Pashu. To slavlje traži i život po načelima Pashe ljubavi. Jesmo li spremni živjeti Pashu ljubavi?
Dao sam vam primjer, da i vi činite kako ja učinih vama, reče Isus apostolima, a sv. Ivan zapisa. A Isus je ljubio do kraja i proslavio Pashu ljubavi. Možemo li i mi živjeti po Kristovu duhu? U Svetom pismu čitamo kako smrt prvorođenaca omekšava faraonovo srce. Izlazak iz ropstva u slobodu je godišnji blagdan obnavljanja. Krist je izišao od Oca k ljudima, a potom od ljudi prema Ocu. Isusova smrt je za otkupljenje svih nas. Omogućio nam je izlazak iz grijeha u milost.
Sveti Meliton Sardijski, biskup drugoga stoljeća piše: On (Krist) je u mnogima mnogo podnio: u Abelu ubijen, u Izaku vezan, u Jakovu izgnan, u Josipu prodan, u Mojsiju izložen, u vazmenom jaganjcu žrtvovan, u Davidu progonjen, u prorocima obeščašćen. On je u Djevici utjelovljen, na križu razapet, u zemlju pokopan, a uskrsnuvši od mrtvih uzišao je u nebeske visine. Bio je to vrhunac njegova darovanoga života koji postavlja ulogu i za naš život. Zato, nastavi djelo Kristovo i živi Pashu ljubavi. Živjeti Pashu ljubavi znači biti spreman napraviti prvi korak prema novom životu, poći u avanturu vječne slobode, ostaviti zlo i grijeh i pridružiti se Kristu patniku da bismo stigli do života uskrsnuća. Život bi se trebao odvijati u služenju i žrtvi, u poniznosti i gostoprimstvu i sve to u vjernosti nebeskom Ocu. To poručuje Stari i Novi zavjet. To je poruka izraelskog slavlja kroz stoljeća i Isusova slavlja na oproštajnoj večeri. A Isus nas neće ostaviti same, kako zapisa sv. Matej, nego nam poručuje: Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.
Fra Ante Pranjić Pilipović
