Psalam 39 (38) djelo je pjesnika i kralja Davida s uputom zborovođi i riječju Jedutunu ali “i Jedutunu“. Jedutun je bio jedan od tri glavna glazbenika u Hramu. “Heman i Jedutun su svirali pjesme Bogu s trubama, cimbalima i drugim glazbalima, a Jedutunovi sinovi su bili vratari“ (1 Ljet 9,16; 16,38-42). Izvjesni proučavatelji ovu riječ tumače kao “ispovijed“. Doslovno značenje: “Čuvat ću svoja usta brnjicom.“ Ovaj Psalam 39 predstavlja jednu od najemotivnijih i najdubljih životnih tužaljki. Pripisuje se kralju Davidu i posvećen je Jedutunu/Iditunu, jednom od glavnih voditelja hramskog pjevanja. Ovaj psalam se često opisuje kao “hrvanje s Bogom“ jer nema brzi završetak, već iskrenim vapajem patnika koji se suočava s Božjom stegom i prolaznošću života.
David otpočinje iskazom čvrste odluke da će čuvati svoj put kroza život držeći sebe pod budnom paskom kako ne bi zgriješio jezikom. Naravno, i ne samo jezikom nago i na mnoge druge načine. Valja znati da ova vrsta griješenja otpočinje u ljudskom umu i srcu, a onda se očituje čovjekovim govorom, koji se posvema služi jezikom, te se kaže u prenesenom značenju da je griješenje jezikom. No, valja dodati u razmišljanju, jer i to je skriveno u svetome psalamskom tekstu, da je to griješenje umom i srcem, te svom dušom i svim svojim bićem. David pjeva u ovome psalmu da će usta svoja zauzdati dokle god pred njim bude bezbožnik koji griješi cijelim svojim bićem, ne samo on, nego i svaki drugi grešni čovjek, svako muško i svako žensko stvorenje.
Poslije ove spoznaje pisac psalma za sebe veli da je zamuknuo, zanijemio, te svoga glasa nije puštao, ali sve to postade uzaludno jer mu je bol u duši i uokrušce srca postala još gorča. U njemu je njegovo srce gorjelo, plamtjelo jer mu je na samu pomisao na grijeh buknuo oganj u cijelome tijelu. I u tom bi trenu progovorio svojim umom, srcem i jezikom svoju molitvu. Ta molitva jest: “Objavi mi, Bože, moj svršetak i kolika je mjera mojih dana, da upoznam kako sam prolazan. Evo, pedljem si mi dane izmjerio, život moj je kao ništa pred tobom: tek dašak je svaki čovjek. Poput sjene čovjek prolazi, tek dašak je sve bogatstvo njegovo; zgrće, a ne zna tko će ga pokupiti.“ Ovdje je izrečena i izmoljena sveopća molitva čovječanstva, svakoga stvorenja ljudskoga i svakoga drugoga pod ovim nebom i na ovoj tvrdoj zemlji koja redovito podrhtava i kadno kada dobrano se osveti nama grješnim ljudima u svojim potresima, požarima, poplavama, jakim i brzim vjetrovima i mnogim drugim neprimjerenostima, jer je ne čuvamo. I vapi čovjek svome Bogu govoreći: Čemu i komu da se nadam?! Dakako, u ovome svijetu uvijek Bogu i nebeskim anđelima kao i božanskim ljepotama.
Unatoč svemu teškome, a u ovome svijetu nedovršenome, ipak je sva njegova nada u Bogu! Njemu ovaj molitelj upućuje svoju molitvu da ga izbavi od svih njegovih bezakonja, griješenja, te da ne dopusti da bude ruglo luđaku! Luđaci se rugaju pravednima, vjernicima, moliteljima, promicateljima smisla i ljepote u Bogu i s Bogom. Uporno šute i usta ne otvaraju prema onome kako je Bog učinio. Pravednik moli Boga da otkloni svoj bič od njega, jer izdiše pod težinom ruke njegove. Govori Bogu da on kaznama popravlja svakoga grešnog čovjeka rastačući mu sve njegovo najdraže poput moljca. Ta, svaki je čovjek tek dašak. Potom ga ponovno izravno moli: “Čuj, o Gospode, molitvu moju, vapaje mi poslušaj, na suze se moje ne ogluši! Jer u tebe ja sam došljak, pridošlica kao svi oci moji. Odvrati pogled od mene, da odahnem prije nego odem i više ne budem!“ Ovo “više ne budem“ valja shvatiti da više neće biti i postojati na ovome zemnome svijetu, nego će postojati tamo gdje je sam stekao svoje mjesto, a Bog je neizmjerno milosrdan jer daje mogućnost popravka u Čistilištu, a potom trajnoga boravka u Nebu. Što se tiče sjećanja na pokojnike na ovome svijetu, ono postoji u određene skupine ljudi i bliže rodbine koja pamćenje prenosi s koljena na koljeno, ali i tome dođe kraj sjećanja i pamćenja na nekome udaljenom pokoljenju. To se događa čovjeku, ali to se ne može dogoditi Bogu, jer on sve pamti i sve zna u cjelini od početka do kraja. Stoga je čovjek pozvan moliti se za sve pokojnike od Adama i Eve do naših dana bez ikakve klasifikacije, dakle za sve što ih je Bog stvorio i dao im mogućnost života na ovom planetu Zemlji.
Don Ilija Drmić /Tomislavcity
