Psalam 14 (13) koji razmatramo također je Davidov. Nekih drugih naznaka zborovođi i sl. nema. Zacijelo da je recitiran i pjevan uz neke ustaljene načine što ih je zborovođa znao, kao i svi pjevači.
Prva strofa otpočinje tumačenjem da je neki Davidov Bezumnik pomislio u svome srcu i rekao da “Nema Boga“. Pokvarene osobe čine kojekakve gadosti i djeluje tako da nitko ne čini dobro, što je pogibeljno za ljudsku zajednicu, a nije istinito. Ovakve izjave o Bogu i ljudskim činima davali su mnogi tobože umnici. Svi ovdje spomenuti poznati ljudi koji su poricali postojanje Boga i s Njim vodili nekakav svoj “rat“, iz kojeg su na kraju izašli kao potpuni gubitnici gledano iz ljudskog ovozemaljskoga kuta. Bog je ljubav, dobar i blag, te ih on može smjestiti u Čistilište ako su se pokajali pred njim, a ako nisu to učinili, nego su ustrajali u svome buntu i otporu, onda su sami upali u pakao opredijelivši se za nj u ovome svijetu i pred Bogom u nebeskoj domovini. Neki od ovdje navedenih imali su tu priliku glazure završnice ovozemaljskoga života, pa su se ipak izvukli iz pakla.
Voltaire, čuveni filozof imao je jeziv svršetak života. Medicinska sestra koja ga je njegovala rekla je: “Ni za sve zlato svijeta ne bih htjela prisustvovati još jednoj ovakvoj smrti. On je cijelu noć vrištao i tražio oproštenje svojih grijeha.”
David Hume, ateist, umirući je vikao: “Nalazim se u plamenu i mukama, a oko mene očaj i užas!”
Napoleon – Njegov liječnik zapisao je sljedeće: “Car umire sam i napušta zemaljsko carstvo, a ne poznaje Boga i Krista. Rekao je da vidi gdje ide, u užasnu vatru pakla.”
Cesare Borgia, državnik, rekao je: “Brinuo sam se za svijet, a za svoj život nisam se brinuo. Nisam se upoznao sa Stvoriteljem, sada moram umrijeti bez Boga, izgubljen sam…”
Karlo IX. je rekao: “Izgubljen sam bez Krista, potpuno sam svjestan toga. Moja duša sada vapi za Bogom i Isusom Kristom.”
Hobbes, engleski filozof, umirući je govorio: “Bez Boga se nalazim u tami, očaju i paklu. Svakom savjetujem da razmišlja gdje će provesti vječnost, neka upozna svoga Stvoritelja još dok živi.”
Sir Thomas Scott, predsjednik Doma Lordova Velike Britanije zapisao je: “Do ovog trenutka mislio sam da nema ni Bog ni pakla. Sada kada mi se bliži čas smrti, vidim oboje. Kad bih dobio još samo jednu godinu života, onda bih je proživio svjedočeći ljudima što sam vidio i čitao bih stalno Sveto pismo.”
Niezsche, Neposredno prije smrti poludio je i tako umro.
Lenjin je prije smrti izgubio razum. Obraćao se praznim stolicama u sobi i tražio oprost grijeha.
Jagoda, šef tajne policije, rekao je: “Zaista, postoji Bog i On me kažnjava zbog mojih grijeha i nevjere.”
Jaroslawski, predsjednik Internacionalnog ateizma, izjavio je: “Molim vas, spalite sve moje knjige. To su laži i obmane. Sada vidim svog Stvoritelja, Sveto pismo je istinito…”
Druga strofa ovoga Davidova psalma govori o tome da Jahve, njegov dragi i dobri Bog, gleda s nebeskih visina na Zemlju sve sinove i kćeri ljudske da bi vidio postoji li itko razuman da traži Boga. No, nažalost, svi su skrenuli zajedno i svi su se iskvarili, te nikoga nema da čini dobro na tome planetu, na tome ljudskome svijetu stvaranja, rađanja i postojanja voljom i dobrotom Božjom. Ovdje valja dometnuti misao koja unosi ipak određenu količinu milosrđa, dobrote i ljubavi što pojedina ljudska bića posjeduju u svim nevoljama ovoga svijeta, ali valja razumjeti pjesnika koji to ne uspijeva vidjeti jer su mnogi ljudski događaji tako teški, mračni, mučni i nevaljani da stvaraju ružne slike u narodu što ih je pjesnik Božji ispisao da bi ih preplašio i potaknuo na istinsko kajanje i obraćenje.
U sljedećoj strofi pita se nadahnuti Božji pjesnik: “Neće li se urazumiti svi što bezakonje čine, koji proždiru narod moj kao da jedu kruha?“ Dug je proces do obraćenja, može trajati do same smrti, što nije dobro. Dalje pisac produbljuje svoju misao, te iskreno očituje da njegov narod ne zazivlje ime Jahvino, pa će zbog toga jednom drhtati od straha, jer je Bog s rodom pravednim. Dozivlje im u svijest da promozgaju i promisle ako u svome bijesu žele razbiti nakane ubogoga, neka znaju da je Jahve njegovo, ubogoga utočište. Dakle, on će ga braniti. U završnoj strofi doziva i željno čeka da dođe spas njegovu narodu Izraelu sa Siona, Božjeg grada u Jeruzalemu! Dogodit će se i to da će Jahve promijeniti udes svoga naroda, te će od zahvalnosti i radosti klicati Jakov i radovati se Izrael (Jakov je prozvan Izrael, te po tome novome Jakovljevu imenu nastao je naziv države u koju su se doselili Židovi iz Egipatskoga ropstva) svemu tome novome, toj novoj Božjoj preobrazbi puka svoga Izraela i istoga ljubljenoga naroda što ga je stvorio i rasprostro mu ledine za obitavanje diljem svijeta.
Don Ilija Drmić
