ZAVNOBiH – Srbi – protiv, Bošnjaci – za, Hrvati – za neradne dane
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Dan zasjedanja ZAVNO-BiH-a svake godine dočekujem pomalo mrgodno nekoliko dana prije 25. Uz kratki unutarnji monolog – svake godine ista priča. A priča na javnim servisima sa sjedištem u Sarajevu je tko je Dan državnosti dočekao radno, a tko neradno. I tako ide, a sada i odemo do Tuzle, pa do Zenice, pa malo tamo, malo onamo, a onda do Banja Luke, potom do Mostara i skoknimo do Širokog. Iz godine u godinu tako, ove godine tako, ili slično. Tko na taj dan ne radi – za Državu je, tko radi – protiv države je. Ove godine su neradni dani, pa je ostalo samo ogoljeno za i protiv. Da podsjetim mlađe čitatelje, ovaj ZAVNO-BiH je akronim za zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine. Svaka republika je imala svoje zemaljsko zasijedanje, a krovno zasijedanje je bio AVNOJ, iliti antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije. To drugo zasjedanje je bilo u Jajcu na 29 studenoga, dakle četiri dana iza 25. To je bio veeeliki praznik u onoj državi. Neradnih dana kao u priči. Od obilježavanja tih zemaljski zasijedanja odustale su sve države osim BiH. Sve ovo je bilo pod okriljem Komunističke partije.
I na taj dan su Bošnjaci za, a Srbi protiv. Tako se, na simboličkoj razini, država jača i država raskopava. A mi Hrvati? U tim izviješćima nismo kao Srbi, jasni neprikriveni secesionisti. Ali smo sumnjivi. Mudra ili „mudra“ politika političkih stranaka s hrvatskim predznakom koja bi se svela na misao da se nama Hrvatima ne slavi, ali nemamo ništa protiv. Politika je to ekvidistance. U nekoj drugoj zemlji bi se tako nešto možda i cijenilo jer bi se pomišljalo na pomirljivost. U ovoj Zemlji nepovjerenje prema ovakvom hrvatskom, političkom stavu ostaje u klupku sveopćeg nepovjerenja.
Naravno da mi nije namjera baviti se ZAVNO-BiH-om na visokoj poličkoj razini. Zanimljivo je kako na ovaj i sve druge praznike gleda puk iz reda Hrvata. I odmah ću reći da su potpuno hladni prema ZAVNO-BiH-u. Potpuno su emocionalno nezainteresirani i prema svim drugim državnim praznicima. Hrvati nemaju kao Srbi 9.januar, niti 25. novembar kao Bošnjaci. Ništa drugačije nije ni odnos prema Pariškom sporazumu, ni Danu nezavisnosti. Gotovo ništa nam ne znači niti internacionalni praznik rada, Prvi svibanj. Ništa nam ne znači u BiH, kao što nam nisu državni praznici značili u Jugoslaviji. Ništa na emocionalnoj razini. Potpuna ravnodušnost. Uzaludan je i moj mali pokušaj da afirmiram Praznik rada i da ga radništvo među Hrvatima započne emocionalno doživljavati. Reakcija mojih prijatelja i poznanika je bila u stilu – uzalud se trudiš.
Jedino nam se sviđaju neradni dani. Ne zato što smo mi veći neradnici od drugih, naprotiv, radoholičari u ove neradne dane obavljaju neke druge poslove i mnogi se umore više nego u radnim danima.
Nama Hrvatima niti jedan sekularni praznik u BiH ne znači ništa. Odavno su, i danas samo oni vjerski. Emocija i uzbuđenje se osjete za vjerske, u hrvatskom slučaju ponajprije katoličke blagdane Uskrs, Božić, Gospojina, Svisveti… i onda lokalno. U to se uklapaju i ateisti među Hrvatima. I tako će još dugo ostati. Neprihvatljiv je svaki praznik koji se ne praznuje, već izaziva prijepor. A blagdani su duboko ukorijenjeni i nikom normalnom ne pada na pamet ih osporavati. U miru, i medijski afirmativno slave se Božić, Uskrs i Bajram.
A praznici? Dok je ovako, ništa od njih. Ipak ih volim jer su neradni dani. Ne zamjerite, više od ovoga ne mogu. Jedino ako hoćete da se lažemo.
Ove godine ZAVNO-BiH subota. Dogodine, prijestupna godina, ZAVNO-BiH ponedjeljak. Već mu se veselim.
