Najvolim aparate bez garancije
Svi smo kupci i svi smo kupovali potrepštine s garancijom (od sada pa na dalje po hrvatski jamstvom). Raspitamo se o proizvodu i što je jamstvo dulje to proizvođača smatramo vjerodostojnijim i uvjerljivijim. A kad se kupljeno u jamstvenom roku pokvari…? E tu počinju nezgode koje je svatko osjetio, pa vam nemam što novo o tome reći, ali želim podijeliti vlastito iskustvo i natjerati proizvođače, prodavače, udruge za zaštitu potrošača i zakonodavca da stvari poboljšaju.
Kada god mi se nešto pokvarilo u jamstvenom roku odahnuo bih jer eto ne moram plaćati popravak ni kupovati novi proizvod. A onda se ispostavi da to baš i nije tako.
Primjer prvi; kupljen televizor, pokvario se i ja pravac onomu kod koga sam kupio. Televizor ide na popravak u Sarajevo. Trajat će dva tjedna. Nemam zamjenski aparat, ovaj sam kupio kada se onaj stariji počeo gasiti nakon pola sata rada kada se pregrije. Dobro, patit ću se dva tjedna s njim. Prošla dva tjedna, rekli me zvati; ne zovu. Istekao treći tjedan odem raspitati se gdje je zapelo. Rekoše mi da će za tjedan biti…i ne bi. Još tjedan. Davno sam naučio da treba biti strpljiv kao Indijanac i uporan kao mazga. I napokon zovu, došao televizor. Sav sretan odoh odmah po njega. Dočekaše me pred trgovinom prodavač i vozač brze pošte. Trgovac reče da ima opet problem. Uključi televizor, a slike nema u kutu. Slomljen ekran prilikom prijevoza. I što sad – upitah već frustriran i sluteći da od televizora, po trgovčevu neće, ni ovaj put, biti ništa.
„Slutnja točna, eto ti, eto brza pošta, oni su krivi. Tuži ih!“ – ispali moj mladi prodavač. Opet ja strpljivo i argumentirano, da ne mogu dalje tako bez aparata koji sam pošteno platio, da nisam kupio televizor od brze pošte… Zaustih još nešto, ali trgovac izgubi strpljenje jer ga „dušim“ i reče da ga nije briga. E tada mi je pukao film. Niti sam psovao, niti dizao glas, zaprijetih da ću svima ispričati ovo što sada pišem, samo uz dodatak imenom i prezimenom vlasnika trgovine, proizvođača i servisa. Rekoh da ću samo pričati tko mi je prodao televizor i što se dogodilo. Pričat ću godinama, pisati na svim društvenim mrežama, na svim portalima, tiskovinama i radijima. Neću se smiriti dok god prodavaonica ne propane. Na to trgovac reče, „odi vamo“ i dade mi novi televizor. Tako, rekoh, nismo ništa pričali – zbogom.
Primjer drugi; potpuni neuspjeh sa štednjakom, kombinacija plin i struja. Svakome se pokvari struja, kod mene se gasi plin. Imam jamstvo, imam nekakve kupone, servis u Livnu. Serviser dođe, nešto čačka, plamenici rade dok on ne zamakne prema Podgaju. Tako opet zovi, pa opet i opet. Nestade kupona, isteče jamstvo. Štednjak je još u uporabi, ja zadovoljan jer od dva plamenika radi jedan, onaj veći.
Primjer treći; po uspješnosti vidi drugi. Već treći trgovac. Kupio električno kuhalo za vodu, prošla dva dana, poklopac kuhala se ne zatvara. Aktiviram jamstvo, kuhalo mora dva tjedna u Sarajevo, naravno nema zamjenskog. Odustao od popravka, vratio ga kući, zatvaramo ga šakom. Ponekad se otvori, ponovimo postupak. Naše kuhalo nije za nejake i nježne.
O čuvanju ambalaže dok ne istekne jamstvo i iskustvima drugih mogli bi se napisati romani. Ali, nema potrebe.
Znam da ima i lupeških kupaca, pa nije lako dati zamjenski proizvod dok se onaj kupljeni ne popravi, ali ne može ni ovako. Kupio sam, pošteno platio, a izgleda i pretplatio. Nije jamstvo sadaka!
I dalje me pri kupnji interesira ima li jamstva, a ako prodavač uz žaljenje kaže da nema jer je proizvod polovan, ostane nemalo iznenađen kada izlanem da kupujem i da mi bez jamstva odgovara. Barem znam da sam kupio mačka u vreći i u slučaju kvara ću platiti popravak ili kupiti, ne novi, nego sljedeći proizvod.
Manje sam ljut.
Božo Krajina/Tomislavcity
Foto: Ilustracija/Tomislavcity
