U stijedu su izbori za Sabor Republike Hrvatske. I mi, državljani Republike Hrvatske, prema postojećem Izbornom zakonu imamo pravo birati troje zastupnika. Nekada, davno, takozvana dijaspora birala je znatno više zastupnika i na više izbornih mjesta. Dok je postojalo biračko mjesto u Tomislavgradu, potrudio bih se i izabrao svoga zastupnika od ponuđenih, makar sam ponekad, kao i na ostalim izborima, mislio da ponuda i nije nešto i da na listi nije ono što bih ja htio.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Sada, kada je moje biračko mjesto u Livnu i kada je izborni dan ujedno i radni, teško da ću naći volje otići i strpljivo čekati u redu. Kažem volje, jer gdje ima volje ima i načina, a u ovom slučaju i vremena.
Povijest moga biranja za Sabor, a iz dijaspore koja to nije, povijest je frustracija. Kažu da je čovjek po nacionalnoj pripadnosti ili pripadnosti bilo kojem kolektivitetu, ono što on osjeća prema konkretnoj naciji ili kolektivitetu. I ja sam davno upisan kao Hrvat. Ali ovo nije dovoljno, kažu da ta nacija i taj kolektivitet moraju željeti tu osobu koja želi pripadati toj naciji ili tome kolektivitetu. U ovih više od trideset godina, događalo se da su relevantne politike među Hrvatima, Hrvate izvan Hrvatske odgurivali od sebe.
Ja, i mnogi kao ja, naivne, romantičarske duše, po poimanju nacije zapele u devetnaestom stoljeću, doživljavali smo strašne pljuske.
Argument da bi zastupnike u Sabor trebali birati samo porezni obveznici bio je na klimavim nogama, a opet sam to mogao nekako svariti. Ali kako svariti harangu protiv Hercegovaca u koje su ubrojani i Duvnjaci i Livnjaci koji to i jesu i nisu? Najdalje u tome je otišla Seljačka stranka, slijednica Radićeve stranke, ej Radićeve, onoga istoga Radića o kojemu su moji stari pričali kao o svecu, nadčovjeku i naj u svemu naj, onome istome Radiću koji je 1925. posjetio Duvno na tisućitu godišnjnicu krunidbe Tomislava. O tom posjetu s oduševljenjem mi pričaju i nakon sto godina iz druge ili treće ruke, jer su oni koji su Radića dočekali davno pokojni.
A Radićevi nasljednici naručiše spot u kojemu autobusom iz Livna s bijelim čarapama u Zagreb dolazi izvor svih hrvatskih zala, a moj HSS obećava očistiti od mojih i od mene Zagreb i Hrvatsku. Ne od onih gramzivih guba kojih ima u svakoj regiji i svakom narodu, pa i u Hercegovini i među Hrvatima. Ne od pokvarenih, već od sviju. I to bih pregrmio, ali ne i činjenicu da postadoše vlast, valjda zahvaljjujući i tom spotu. I Radić je davno pokojni, a oni su druga i treća ruka. Uz njih na vlast dođe i mudrac koji na spomen Hrvata u BiH s visoka docira kako ako želiš pomoći čovjeku nauči ga ribu lovitu, a nemoj mu je darivati, aludirajući da Hrvatska, nas preko granice hrani, a mi sami po sebi nesposobni. Mene nitko nije hranio, osim pokojnog ćaće, a i on do osamnaeste godine. Eto opet progovara ono naivno, ono iz 19. stoljeća, taj glupi ponos.
U dosadašnjoj kampanji se, hvala bogu, barem nitko s političke scene ne bavi nama preko granice i ne postavlja pitanje trebamo li ili ne biti dionici izbora u Hrvatskoj. Oni koji su protiv šute jer tri i nije nešto, a oni drugi računaju da su im ta tri zajamčena i da im i ne treba masovni izlazak na izbore.
Eto, ja, prečanski Hrvat, ako me se ne vrijeđa i ne omalovažava mogu i potegnuti do Livna. I tko zna kako glasati, moguće i neuobičajeno za jednoga Hercegovca, odnosno još bolje-neuobičajeno za jednoga Duvnjaka koji glasuje u Livnu. Sve su mi ponuđene opcije još uvijek otvorene.
