Na sve strane se radi inventura godine na izmaku i podsjeća se na događaje i ljude koji su godinu obilježili. Nakon podsjećanja slijede predviđanja što će biti u 25., hoće li se i kako razriješiti nerazriješeni događaji koji muče svijet. Mnogi se pitaju hoće li se razriješiti aktualni ratovi i tako uploviti u mirnije razdoblje? Općenito, puno je više onoga što je uzdrmalo i zabrinulo svijet, a manje onoga što je oduševilo.
Nakon svijeta prisjeća se događaja na nacionalnom i državnom nivou. I opet je puno više događanja koja zabrinjavaju, a manje onih koja oduševljavaju.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Nabrajati i jedne i druge prema nekom poluobjektivnom sudu nema smisla. Valja se, onako pjesnički, prepustiti osjećaju i pri tom izići iz vlastite kože i zaboraviti svoje osobne probleme. Kakav je to kolektivni osjećaj? Meni se, sasvim subjektivno čini, da se dobar dio svijeta osjeća bespomoćnim. Kada se dogodi nešto jezivo, poput napada na djecu u školama, onda mladi, kada se otvore, pitaju je li toga bilo prije? Koliko mene pamćenje služi nije u ovom konkretnom obliku, ali jest u nekakvom drugačijem.
Ni osjećaj bespomoćnosti nije od danas, niti od jučer, mislim da je oduvijek. Samo ću podsjetiti na početak 19. stoljeća, pojave romantičara u Njemačkoj i tada lansiranog pojma Weltschmerz. Doslovan prijevod svjetska bol je pregrub i malo toga kazuje. Pojednostavljeno je gotovo svako objašnjenje. Jedno koje ide na općedruštveni plan je da je Weltschmerz izraz bespomoćnosti pred zlom, nepravdom i besmislenošću. Osjećaj bespomoćnosti je posebno pogađao mlade ljude. Iz istog razdoblja je engleski pjesnik G.G Byron koji je zaključio da zlu u svijetu nema kraja. I Nijemac i Englez su na istome tragu. Izgleda da je zla bilo i da će ga biti dok je čovjeka i do kraja svijeta.
Drugo objašnjenje svjetske boli je veliki razdor unutar čovjeka između viđenja i ideala kakav bi život trebao biti i stvarnosti kakva jest.
Dakle, svijet je kakav jest i život u 25. će biti težak i sladak kao i u 24.
A Duvno?
Zapravo je opći sud da smo uživali u svojoj beznačajnosti. Mi smo malo značajna općina u politički i gospodarski beznačajnoj zemlji. Gospodarstvo i standard su nam ostali isti; niti smo upali u veliku krizu, niti napravili neki pomak naprijed. Kad smo kod pomaka, izabrali smo istu lokalnu vlast koja je upravljala i prethodne četiri godine.
Jedino smo važni, kao i druge sredine s velikim prostorom i malo stanovništva, za one koji vide profit u obnovljivim izvorima. Rasprava o solarima i vjetroparkovima će se nastaviti i u 25. Još jednom pozdravljam napore onih koji žele graditi. A pozdravljam i one koji se tome protive. Oni koji žele graditi će morati znatno više ponuditi od sadašnjih 2 ili 3 %. Uostalom oni se drže minimalnog propisanog postotka ispod kojega ne može kao jedino mogućeg. Mislim da oni koji se protive žele podići cijenu, drugi žele sebe ugraditi i ako nema njih onda nema ni elektrana, a samo manji broj je apsolutno protiv. Kako god završilo za godinu, dvije ili više Duvno u ovom trenutku daje više nego što uzima, pa nam nitko i ništa prigovoriti ne može.
U jedva podnošljivom svijetu, Duvnu želim da 25. prođe u najmanju ruku kao i 24. Možda bude bolje…u svijetu. Kod nas, hvala Bogu, isto ili slično.
Neke će naljutiti da će biti isto ili slično. Oni žele čuti da će biti bolje. Eto hoće!?
