Mrsko mi je vraćati se na već obrađene teme. Taj refleks originaliteta vučem iz književne ideje našega vremena, a to ne vrijedi za novinarstvo. U novinarstvu se prati, ili bi se trebao pratiti život kao dnevnu činjenicu, bez obzira koliko se ona ponavljala.

Jedna od tema koje ne bih pisao nikako, a pogotovo ne opetovano je stanje na našim cestama, ali se samonametnula grozotama na cestama.

Statistika je neumoljiva, u nepunih pola godine se dogodilo dvostruko više smrtnih slučajeva nego u istom razdoblju prošle godine. Statistika znade zavarati, ali ovaj put je neumoljiva. Ono što statistika ne može i nije joj uloga je izraziti svu patnju koju teške i učestale prometne nesreće izazivaju za počinitelje i žrtve. Jeste, počinitelje i žrtve,  iako ovaj pravni frazem opisuje neki drugi kriminalitet.

Taman, kada sam namislio navesti naše, lokalne slučajeve, oni su već potisnuti svježim, jučerašnjim slučajevima u Bjelovaru. U samo jednom danu stradalo je petoro djece, troje na quadu, jedno na romobilu i jedno na pješačkom prijelazu. Troje je zadobilo zabrinjavajuće ozljede mozga, jedno je u posebno teškom stanju. Quado je vozila  trinaetogodišnja djevojčica, a suputnice školske kolegice. Zakon kaže da ovo prometalo smiju najranije voziti šesnaetogodišnjaci. Kacige nisu imale jer zakon nije to predvidio ako quado registrira kao traktor. Kacigu nije imala ni djevojčica na romobilu. Isti dan mojom uskom ulicom su dva duvanjska dečka prošla s ovim patvorenim traktorom i bez kacige.  Sustizao ih je automobil i nisu ga čuli. Sklonili su mu se tek nakon piske.

Uzroci ovakvoga ponašanja su već opisani i svi za njih znaju, a izgleda da je sve gore i gore. Ponavljati priču o pijanstvu, drogi, lošim cestama i starim autima je otrcano. Ništa novo nije ni bahatost, oholost i praznoglavost, ništa novo nije nepoštivanje vlastitog života niti života bližnjega svoga.

Dva su pristupa u pokušajima da se ova bolna pošast smanji; kažnjavanje i pozivanje na razum. To se i radi i treba se raditi još jače.

U prošlom tjednu sam slušao na našem radiju o stanju u Mrkodolu. Na Radio je jedan od Mrkodoljana poslao video kako se  kroz  Mrkodol vozi. Video na radiju ne ide, ali voditelj prepriča što se događa. Kroz Mrkodol se vozi brže nego autocestom. Autor videa lijepo napomenu da ne treba truda ovako nešto snimiti jer se stalno događa. Dovoljno je bilo kada izići uz prometnicu i upaliti kameru.

Kada nam je prepričao video, naš voditelj prilično rezignirano zaključi kako jedino možemo apelirati na svijest, a koliko će nas se čuti…??

I moga bih ovako do unedogled, ali čemu? I sam sam rezigniran, iako ne bih to smio. I opet i meni preostaje samo apel. A kada će apeli i represija uroditi plodom, ne znam?

Do tada mi preostaje samo ono što me naučila moja ostarjela tetka. Naime, kada god sjeda sa mnom u auto, makar se vozili tek koju stotinu metara  ona se prekrsti. I tako godinama, a ja „heretik“  taj čin popratim blagim podsmijehom. Neću više, jer kako se ponaša ovaj ludi svijet, jedino to preostaje.

Dakle, preostaje nam jedino pomoliti se prije izlaska u arenu zvanu cesta.

Neće li nam Bog  prosvijetliti pamet i srce…