Valjali-ne valjali, moji su učenici
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Prije tjedan dana dogodili su se opći izbori u BiH. Službenih rezultata još nema, ono što je neslužbeno čini se da će i ostati unatoč naguravanjima oko izbornih krađa.
Cijeli tjedan, a nastavit će se i dalje, sve do konstituiranja vlasti, izborni rezultati će zauzimati glavna mjesta u medijima. Analizira se sve i svašta. Ima tu općenitosti i otrcanih komentara koje slušam i čitam još od prvih izbora, održanih prije više od trideset godina.
Ima dobro upućenih i lucidnih komentatora, ljudi pametnih i dobro obavještenih. Nama u provinciji je dostupno ono što po medijima pokupimo. Što će i kako biti, kako će izgledati vlast i što od nje očekivati su preteška pitanja za magareću klupu. Ne mogu dobaciti niti do Mostara ili Sarajeva, Zagreb je daleko, a prava središta svjetske velemoći su mi čista apstrakcija.
Ono što možda djelomice znam su neki ljudi koje šaljemo da nas predstavljaju. Znam ih dok su djeca bili. Oni su moji učenici, a sada načelnici, zastupnici, predsjednici.
Evo poimence onih koje sam poučavao četiri godine, trideset pet tjedana godišnje, po četiri sata tjedno: zastupnici u Zastupničkom domu Federacije BiH Petar Galić i Karlo Nevistić, zastupnici u županijskoj skupštini Ante Baković i Ante Tadić. Najstariji među njima je predsjednik Vlade HBŽ, načelnik u dva mandata Ivan Vukadin. Njemu sam doduše predavao samo zadnje polugodište kada je već bio maturant. Njima ću pridodati i sadašnjeg načelnika općine Ivana Buntića.
Petar Galić je bio i ministar školstva, dakle na neki način meni nadređen, Ante Baković je u prošlome mandatu bio u Federaciji. Oni su već „stari“ iskušani kadrovi, a novi i nepoznanica je Karlo Nevistić.
I Buntić je tek započeo. S početkom mandata načelnika poklopila se petnaesta godišnjica mature. Pa mu je razrednik, odnosno moja malenkost, postavio nekoliko pitanja na koja i nema nekoga odgovora. Malo se uzmučio. Vjerojatno je u međuvremenu otvrdnuo na takva muštranja.
No, sigurno vas zanima kakvi su bili učenici. Nitko problematičan, nitko ispodprosječan. Ante Baković odlikaš i kako ono kažu „štreber“, Galić konkretan, nikada nije zamotavao i izvlačio se, zna-zna, ne zna- ne zna. Tadić i tada mudrac, ne govori dok ne skuha što reći, Najmlađi među njima Nevistić, milo dijete sposobno isposlovati četiri ili pet kada se objektivno sve vrti oko trice. Vukadin i ja u školi smo prekratko čorbali da bih prosuđivao išta, a te1993. godine nisam siguran koliko sam bio „uračunljiv“ i koliko bi vrijedila moja prosudba.
Buntić je pravi Duvnjak u onom pozitivnom smislu. Dobar dio ljudi i danas drži do riječi i obećanja. Buntić je bio dobro odgojeno dijete.
A što me potaknu da pišem ono što pišem. Možda će netko s pravom reći baš briga javnosti komu si ti predavao književnost, tko je čitao sve lektire, tko poneku, tko niti jednu.
Kao i sve priče i ova ima poantu. Čini mi se da je općeprihvaćeno da su političari neki izvanzemaljci, gramzivi i pokvareni. Možda, tamo daleko preko mora i planina. Ovi naši su naši izdanci, rođeni u Duvnu od poznatih roditelja, povukli kućni odgoj i ponašanje kakvo je uobičajeno u Duvnu.
A kakvi jesu da jesu, ove nabrojane sam ja obrazovao i odgajao. Nisam presudan faktor ali ne mogu pobjeći od činjenice da su oni produkti i moga odgoja. Ako su dobri to je dijelom moja zasluga, ako nisu, to je dijelom moja krivica.
Što god mislili o njima, a možete i ovako i onako, oni su javne osobe, mora se čuti i prihvatiti.
Dečki, želim vam da budete i istinski zastupnici zajednice koju predstavljate. Za sebe ste se već pobrinuli. Zastupničke, predsjedničke i načelničke plaće nisu loše.
