OSTAVIO SAM SE PUŠENJA – OVAJ PUT ZAUVIJEK
Ovaj put zauvijek, odlazi duhanski dim iz moga života, postaje prošlost. Netko će primijetiti, što to novo ima reći neko provincijsko piskaralo o duhanu kada su napisane milijarde stranica o tomu iz svih kutova; zdravstvenog, društvenog, financijskog…
Na žalost, bez lažne skromnosti, imam pravo, a crpim ga iz žalosne činjenice višedecenijskog suživota s ovom nezgodnom biljčicom.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Jedino legendarnom Amerikancu Marku Twainu priznajem da više zna od mene. Kažu da se Twain propušio s osam godina i do kraja života redovito pušio 40 komada dnevno a često i više kada bi intenzivnije pisao. A Twain je genijalan i maštovit. Pisao je tako da nikad ne puši dok spava te se nikad ne usteže pušenja budan. Zaključio je kako nema ništa lakše od prestati pušiti jer je to napravio stotinu puta. Uglavnom bi prestajao na nekoliko dana kada bi ga supruga natjerala. Ženi bi dodijao smrad u kući i gašenje požara u krevetu jer bi Mark zaspao s cigarom među zubima.
O uzrocima zašto počinjemo pušiti i što se pušačima događa ispisano je toga i toga. Opet ću iskoristiti Twaina, a onda ću ga ostaviti na miru. On kaže da počinjemo pušiti kako bismo dokazali da smo muškarci, onda pokušavamo prestati kako bismo dokazali istu stvar. Maštovito, ali do kraja ne vrijedi jer su se u ovu ovisnost, u međuvremenu masovno upetljale i žene. Valjda i neke među njima žele dokazati da su muškarci.
Ne pada mi na pamet poučavati bilo koga o štetnosti duhana. To je prokleta činjenica koju neće promijeniti gomila kvaziargumenata pobornika pušenja. Najsmješnije je spominjanje nekog starca, doživio stotu, a pušio ko Turčin. Svake godine po jedna lasta prezimi u Duvnu, a ne odleti u Afriku.
Niti uvjeravanja o opasnostima duhanskog dima ne prolaze bolje iako su točna. Opasnosti za zdravlje su jasne, da jasnije ne mogu biti. Od paradentoze do tumora na svim organima, sve pospješuje i izravno izazivaju tvari iz duhana. Duhan skraćuje život! I točka!
Društveno je neprihvatljiva navika i nema mjesta eufemizmu neugodno miriše, ova dimina grozno smrdi.
Financijski; o koliko je dobronamjernika mi reklo kako je to skup porok. Tako jedni kažu da sam do sada popušio stan u Zagrebu, drugi auto, treći da je to krme i drva za godinu, četvrti da sam mogao obići svijet. Polako, jedan po jedan, svjestan sam da je to financijski štetno, ali ne toliko! Valjda samo jedno od navedenoga, jer ako je sve ovo onda kada prestanem pušiti, mogu prestati i raditi, a imati sve što mi srce poželi.
Moj motiv za osobni obračun s ovom ovisnošću nije dug život niti stan u Zagrebu. Pristao bih ja na kraći život i nastavio pušiti. Nije mi loše bez stana u Zagrebu, a i ne košta to tako puno. Uostalom samo „elita“ kupuje skupe, preskupe cigarete. Mi plitka džepa kupujemo krdžu na pijaci (znam da se kaže tržnica, ali u nas je pijaca, pa pijaca) i za dvadesetak maraka se možemo onesvješćivati dimom cijeli mjesec. Otkrio sam tajnu da država zatvara oči.
E pa, sve ovo nije, a onda što jeste motiv za težak poduhvat bacanja duhana. Motiv je kakvoća života. Kad god sam prestao pušiti prodisao sam, noge postale lakše, manje umoran, manje mi se spava, hrana i piće ukusniji, radno sposobniji, nema one blage, teturave izmaglice.
A kako izgleda bacanje duhana? Ovo mi je kao i Twainu stoti puta. Svaki put je nikotin nedostajao. Već znam da je prvi dan lijep i pomisliš da nema nikakvih problema. Drugi i treći dan, valjda kada glupi mozak shvati da mu se nikotin više ne veže za receptore, počinju krize; zapaliti jutri uz kavu i novine, zapaliti zato što je netko u društvu zapalio, zapaliti nakon ručka, zapaliti dok se odmara nakon teška posla, zapaliti jer sam radostan, zapaliti jer sam tužan i nasekiran. Uglavnom traži se povod. Odoli se „povodima“, dani prolaze i želja pada. Tako u komadu nisam pušio više od tri godine, više od godine, više mjeseci. Niz puta sam padao nakon nekoliko dana i uglavnom kada pomislim da ću jednu radi društva i da to ja mogu kontrolirati.
Sada je gotovo! Nikada nije bilo teže. Ne da sam pomišljao na duhan već sam nekoliko dana stalno mislio na njega, a samo pomišljao na sve drugo. Starim, i teže baciti. Izgleda da je ovo zadnji vlak. Ovaj put nema ponovo. Ako treba odoh liječnicima po pomoć.
Ni novac, ni kraći život. Želim bolje živjeti i dublje disati.
Nikoga ni na što ne nagovaram. A ipak, ti vidi, i razmisli!
