„U knjigama sam našao (našla) svijet uma u duše“
Evo teme za pismenu zadaću. Nenaviknuo sam na sve moguće naslove koji započinju ovom česticom, evo. Ali evo, evo jedne otrcane teme koju sam i sam opetovano davao za pismenu zadaću. Ponavljala se ova tema nekoliko puta u mojih 36 godina rada po raznim školama.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Nezaobilazna tema svake godine u isto vrijeme je matura u Republici Hrvatskoj. Već sam navikao na naslove o katastrofalnim rezultatima, ukupno i po pojedinim predmetima. Jedne godine problematična je Matematika, druge godine Fizika, uz nju Kemija. Sjećam se jedne godine „katastrofalnih“ rezultata iz Politike i gospodarstva, demokracije i ljudskih prava. Ove godine se „katastrofa“ utjelovila u Hrvatskom jeziku. Na maturi propalo više od 8 % gimnazijalaca i polovica strukovnjaka. Problematičnim se pokazao esej. Mnogi maturanti su samo ostavili prazan papir, a pokušaji mnogih da napišu nešto suvislo nisu urodili plodom. Uzrok je nečitanje. Prošla generacija je imala nesreću jer je esej opet postao eliminatoran, a ova da se esej nije dao napisati za prelazak praga ako nisi pročitao lektiru. I opet je krenula lavina komentara o čitanju i nečitanju, uzrocima nečitanja. Iz nečitanja je proizišlo nepoznavanje hrvatskoj jezika i još toga već prožvakanog i još neispljunutog. Ove godine je upućena otvorena kritika učiteljima maternjeg jezika sa sumnjom u njihovu stručnost, sa sumnjom u sposobnosti koje dobivaju na fakultetima. Refleksno mi dođe braniti struku kojoj pripadam, braniti samoga sebe. Ali, kada razmislim, zašto ne razgovarati i o tome na suvisao način, baratajući činjenicama. U mojim godinama davno je pala kruna s glave, a potraga za samoafirmacijom završila izvan školskih hodnika. Već odavno učitelj u društvu ne znači puno, možda ne znači ništa. Koliko god to bila uvreda za ego, toliko je oslobađajuće kada vas se malo što pita.
Bože, kako su prošli naši?
Prošle godine mi je ovo bio naslov, ove godine podnaslov. Kako su prošla djeca duvanjskih škola nisam doznao lani, nisam i neću ni ove godine. Nisam doznavao rezultate ni kad su na maturu išli učenici kojima sam ja predavao sve četiri godine. Dakle s pozicije mature u Hrvatskoj ne znam jesam li dobar ili loš učitelj? Nemam podataka da bih se popravio u onome što nije dobro. A duše mi, i u šezdesetoj sam spreman za tako nešto. Možda mi je bolje da ne znam, jer živim od saznanja o onima koji su s uspjehom položili maturu? Profesionalo još uvijek živim od učenika koji je prve godine bio među rijetkima s peticom.
Izvrsni rezultati za nadolazeće generacije
Sasvim je pogrešno kukati nad ovogodišnjim rezultatima. Ako se ne odustane od zauzetog stava već iduće godine će na eseju biti znatno bolje. Nisu djeca glupa, samo su oportunisti. Većini živih stvorenja i ljudi je u prirodi dobiti što više uz što manje truda. Kada shvate da se esej ne može napisati s pročitanim sažecima, već uistinu pročitanom knjigom, to će i učiniti. I prestanimo pričati i pisati o zabavnim i dosadnim knjigama. Djeci i svima nama mora biti jasno da klasici uglavnom nisu zabavni, ali se u njima stvarno nalazi svijet uma i duše.
Čitanje klasika je intelektualni napor, a ne zabava. Tko bi to „normalan“, da se zabavi, na plažu ponio „Zločin i kaznu“? Tko se može opustiti uz taj roman u kojemu su sav jad i sva bijeda ovoga svijeta?! Roman se mora pročitati do kraja. Ne postoji rješenje za sav jad i svu bijedu svijeta, ali postoji utjeha svakog Raskoljnikova i propast za svakog Svidrigajlova. Roman nema sporednih likova, roman nema glavnih likova. Kada se roman istinski pročita, esej se napiše u jednome dahu.
Čitanje je znatno više od prolaza na maturi.
