Zna li mi itko reći mogu li poezija i politika zajedno?
Pišo: Božo Krajina/Tomislavcity
Ne znam je li Milanović sam sve ovo smislio oko kandidature, nastupa, simbolike, pjesništva i mitologije ili je imao pomagače, ali znam da je, za sada više učinio za riječ, nego za politiku.
Kakav je Milanović bio političar i kakav jeste i kakav bi bio kao predsjednik vlade u još jednome mandatu, ne znam. Ali znam da je doprinio književnosti u širem smislu te riječi. Naime, predsjednik Milanović izdašno koristi metaforiku i simboliku različitih, ne nužno književnih žanrova, ali i književnih, ima izuzetan dramski nastup i to starogrčke drame u prvome razvojnome stupnju. U stilu grčke tragedije, on je mitski junak, onaj koji su suprotstavlja sudbini i bogovima. Na samim počecima drame u nastajanju, veliku ulogu je odigravao zbor. Oni korski, kolektivno izgovaraju dionice u tromim i podugačkim dijalozima. Starogrčkom Milanoviću kao zbor služi skupina novinara. Na njihovu jednu Milanović uzvrati stotinu i jednu.
Na svoj, umjetnički način, uzdigao je SDP iz pepela. Bez ove njegove intervencije, uvjeren sam, ova stranka bi na izborima završila s jednoznamenkastim postotkom. A drama i poezija ih uzdignuše iz mrtvih. Dramska objava da se na izborima natječe onaj koji se nikako ne bi trebao natjecati je kulminacija u uvodu, a potom slijedi dugi zaplet u kojemu su se svi zapleli. Uporedo s dramom je poezija i mitologija. Još uvijek predsjednik, Milanović je efektno upleo jedan od Heraklovih nemogućih zadataka da očisti štale u kojima je tridesetak godina boravilo na tisuće goveda. Božanski snažni, ali i domišljati Heraklo u štale skrenu dvije obližnje rijeke i voda odnese sav gnoj iz njih. I to je to. To je sve. Svima je metaforika prilično jasna. Stvarno efektno. Ali nije to sve. Stvarno nisam znao za pjesmu „Rijeke pravde“. Pjesmu je otpjevao, meni dragi, Jura Stublić. Ja, nikad čuo, a kada sam malo počeo čitati, doznao sam da je pjesma izišla 1985. godine kao dio albuma „Signali u noći“. Hit s toga albuma je dobro poznata pjesma „Pjevajmo do zore“.
Prvi put sam poslušao pjesmu, dopadljiva i snažna. Onda sam opet malo čitao o pjesmi. U jednome komentaru stoji da „Rijeke pravde“ nisu privukle komunističke cenzore. A onda doznam da je pjesma privukla pozornost komunističkih vlastodržaca, ali ne da ju zabrane. Naprotiv, svidjela im se, valjda su sebi doživjeli kao rijeke pravde koje su tekle pola stoljeća. Naime, pjesma je izvedena godinu kasnije na sletu za Dan mladosti, odnosno rođendan „Ljubičice bijele“.
Stublićeve rijeke pravde dolaze i bujaju u proljeće, sve se slaže. A pjesma je čista poezija.
Prije koji dan se obilježavao dan pjesništva. Svake godine, pa tako i ove, i sve više i više je onih koji propitkuju je li poezija mrtva i pišu li samo čudaci i čitaju li samo čudaci?
Koliko je poezija moćna pokazuje Milanović. Dobio, ne dobio izbore, poezijom je uzdigao propalu stranku iz pepela, crveni feniks.
Meni drago zbog poezije. Sve ostalo me pomalo brine. Zna li mi itko reći, idu li poezija i politika zajedno?
I da se razumijemo, Milanović poeziju upotrebljava, neki bi dodali i zloupotrebljava.
A pokojni Vlado Gotovac ju je živio i u politici.
