OVDJE JE RAJ, DEUTSCHLAND NICHT GUT
„Moj prijatelju bosanski, hercegovački, federalni, entitetski – ne znate vi što imate“ – tako, svako malo, gotovo u pravilnim razmacima, ispovjedi se kakav Nijemac, najčešće naš zet, a i ne mora biti, prigovarajući nama što napuštamo ovu ljepotu u koju je on doselio iz ružne Njemačke koja „nije što je nekad bila“. Da nije što je nekad bila znamo mi kao i on, jer nas u toj Njemačkoj ima više nego ovdje.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
A je li baš da ne vidimo ljepotu? Ne bih rekao, nama je naše, rođeno, najljepše na svijetu. Neka svaki stranac zna da je meni moje Duvno uvijek ljepše, nego njemu, ma koliko ga hvalio. Ma ljepše mi je i Livno, ma zamisli. Da, da, kada bih imao mogućnosti i manje godina, preselio bih u Miljacku, najljepše mjesto u najljepšem Duvnu. A vikendica bi mi bila u Sturbi, druga u Martin Brodu.
Znam ja i da nije ovo najčudesniji kraj na svijetu, a opet je, jer moje je. Lijepo je, ali sam vidio i ljepših mjesta, a koliko ih tek nisam vidio.
Hvatanje zjaka, riba i rakova
Dakle, ovako Nijemac rezonira: čist zrak, čista voda, zdrava hrana, blizu more, tu jezero, tamo planina, ondje kamen, do njega cvijet, na cvijetu pčela, na padini ovčice , čuvaju ih mašući krilima… vjetrenjače Siemens tehnologija. Skakuće zeko skakuće i klokoće i potočić, ježeva kućica, stari mlin družbe Pere Kvržice, Heidi na Tušnici, medo u brlogu…
Ne zna Nijemac kakva je ovo vražja kašeta brokava, doduše prekrasno izrezbarena. Bog ju uresio i udesio. Hodao bih i ja sa slamkom u zubima dan i noć po poljima, oko potočića, hvatao zjake, ribe i rakove. To su mi bili najsretniji dani, ali je kratko trajalo. Trajalo je dok nisam u školu krenuo. Ubacili u prekrasnu torbicu bukvar i natakli jaram. Od tada jarmove samo mijenjam. Dragi moj prijatelju germanski, doseljeni, oduševljeni, makar i Livnjak postao, a valjda će te vrijeme poučiti da se duvanjsko i livanjsko pleme stalno nešto prepiru, trebaš znati da se čistim zrakom ne može kupiti petrulja ni platiti struja. A ja, sjetih se, zadnji put si doduše Ljubušak. Kravice, ja raja na Zemlji. Naturlich. Alles klar.
Ne može se izgraditi dom, školovati djecu, kupiti malo Nutelle, jer nama dosadi uvijek zdrava hrana.
Većina živi od prosječne plaće koja jedva pokriva polovicu troškova života. Ogroman broj starih, isluženih je s mirovinom manjom od 250 oera. A Nutella je skuplja nego u Njemačkoj, dvije plaće su kraj s krajem.
Država nam se treba zvati Država stanja zamrznutog sukoba ili Država kapilarne korupcije, Država visokoškolskih kadrova s benzinskih crpki. To je razvalina u kojoj se laktamo i gubimo dušu gledajući sebe i svoje, a drugima Bog što da.
Ima i onih koji laktovima uloviše slamku u zube, pa im je lijepo. Šetaju prirodom i oni koji su se slabije snašli, oni nemaju oera za ljetovanje ili zimovanje, pa liječe dušu. Oni s oštrim laktovima smatraju one koji odoše ludima ili pak nezahvalnicima koji ne vide koliko im je moglo biti dobro. Ovo je duboko nepravedno društvo u kojemu se zen postiže ili bijegom u divljinu, među vukove, da zalegneš, zagrizeš travu i gledaš mrava, … ili … ili… bijegom u Njemačku koja više nije ona Njemačka od nekada. Okani se spoznavanja društva i problema, drži se ljubaznih mještana. Uostalom, kad vam dodije, vi savršeno govorite njemački jezik, pa će vam biti lako otići. Ne ako, nego kada se to dogodi, mediji neće zatvoriti priču s naslovom “otišao onaj što je došao prije nekoliko godina“.
I zato, samo šuti, gledaj, upijaj i uživaj, moj germanski prijatelju. I mi ćemo kad nešto zaradimo…u Njemačka. Auf wiedersehen.
