Šta je bilo? Zabranili ti pisati. Grijat ćeš se na plin, liječit će te veterinari, a u Općini možeš samo dobiti smrtni list
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Nakon skoro godine dana pisanja Magareće klupe samostalno sam uzeo stanku, odnosno prijeko potrebni odmor od dva tjedna koji se zbog privatne zauzetosti produžio na tri. Tomu i ne bi trebalo pridavati neku posebnu važnost da me moji prijatelji i veliki broj poznanika nisu počeli dočikati s konstatacijom „šta je bilo, mora da su ti zabranili pisati“. Nisam izgleda pogodio vrijeme za stanku jer je uslijedila nakon teksta i kratke polemike s upravom Doma zdravlja.
Kada vam jedno ili dvoje kažu „mora da su ti zabranili pisati“, ne pridaje se tomu nikakva pažnja, ali kada je to postalo masovno, onda se otvara pitanje oTkuda ljudima uopće takva pomisao i tko su „oni“ koji zabranjuju pisati. „Oni“ nemaju imena ni prezimena, možda su to konkretno vlasnici portala pritisnuti „od njih“ od vlasti u najširem smislu riječi. Ta vlast je, prisjeti se jedan moj šaljivdžija, u Šumariji kojoj sam se „zamjerio“ oko ogrijeva, općini kojoj sam se „zamjerio“ oko komunalne naknade i Domu zdravlja i „aferi mali prst“. Lijepo on to saže i reče kako moram prijeći na plin zbog zamjeranja Šumariji, zbog zamjeranja Domu zdravlja liječit će me veterinari, a u općini mogu jedino sam sebi izvaditi smrtni list.
Novinarstvo je takav posao da je nemoguće pisati i govoriti, a da svi akteri budu zadovoljni. To i sam znam nakon dvije decenije bavljenja ovim poslom koji sam prekinuo umoran od teška posla i stalnog stresa ratnih i poratnih godina.
Za ilustraciju, davno je to bilo kada sam bio dopisnik tada najčitanijih hrvatskih dnevnih novina, pa me jedan tadašnji zastupnik u županijskoj skupštini gnjavio (po duvanjsku dušio) stalniM prigovorima kako njega nikada ne spominjem izvještavajući sa sjednica. Inače je bio totalno netalentiran bilo što suvislo reći osim ako mu je to netko unaprijed napisao. Jedne prigode je izišao za govornicu i govorio prišapnuto o tada gorućoj temi, onako u svom stilu s neba pa u rebra. Nakon njega je o istoj temi govorio drugi zastupnik, elokventniji i kraći, nadopunio je ono što je ovaj u svom nerazumijevanju teme propustio, naročito uvodna objašnjenja. Tadašnji urednik mi dade velik prostor, napisa ja tekst i zaključih kako će pajdo- zastupnik biti sretan i zadovoljan jer je dobio lavovski dio toga prostora. Iziđe tekst i nakon nekoliko sati zazvoni telefon. Moj zastupnik, zaplićući jezikom ispsova me na pasja kola jer sam stavio rečenicu onoga zastupnika koji je govorio nakon njega na prvo mjesto. Još po đavlu taj zastupnik druge nacije! Ne da on meni ni zinuti, a kamoli nešto kao objasniti. Napusti me strpljenje, izgovorih nekoliko ružnih riječi i poklopih slušalicu. Počeli smo se pozdravljati nakon dvadeset godina režanja.
Eto tako, nakon više od decenije odmora vratih se piskaranju nakon dva mjeseca premišljanja hoću – neću. Vratih se svjestan mogućeg stresa i odlučan da ako ću pisati onda ću pisati ono što jeste, po meni bit, ukazivati na probleme, ne sa zlim namjerama, već da se ono loše popravi. U tome ću biti dobar, bolji nego prije dvadeset ili trideset godina, jer sam ostario i produbio jednu kvalitetu bez koje nisam ni prije bio, a to je poniznost. Ne ako, nego kada pogriješim, spreman sam se ispričati i korak dalje, zatražiti oprost.
Sve ovo napisano je samo široki, predugački, neuravnoteženi uvod u fenomen podozrivosti i nerealnog straha od nedodirljive i po definicije zle vlasti koja će zabraniti govoriti i pisati. Ma koliko loše mislili o ljudima koji obnašaju vlast to ipak učiniti neće i ne mogu. Još uvijek nismo dosegli toliki pad demokratskog deficita.
A pravo da vlast brani sebe, pa i napada onog tko njih napada ima pravo ma koliko to otežavalo novinarski posao. Pravo govora za sve. Demokracija i jeste sustav u kojemu ne lete glave, osim onih u političkom smislu.
I zato, eto me u Šumariju po drva, u Dom zdravlja po praške i u Općinu po već što mi zatreba. Smrtni list za mene će ipak morati izvaditi netko drugi kada dođe moje vrijeme.
Nisu mi zabranili pisati. Bila je to samo trotjedna lijenost.
