Dobro znamo da osim one moje privatne imovine koja je svetinja u svim naprednim i demokratskim zajednicama, postoji i ona, ne manje važna, zajednička imovina. Da bismo napredovali, sigurnije i konfornije živjeli važno je ono naše, privatno vlasništvo, ali i ono zajedničko.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Ne možemo svatko sebi napraviti bolnicu, školu, vrtić, starački dom, ulicu, vodovod, stadion… Ta imovina nije alajbegova slama pa da je razvlačimo, uništavamo i zapostavljamo. Ono što je od javnoga interesa potrebno je unapređivati, modernizirati, dograđivati. I to se radi, nije da nije. Ali imam dojam da je to sporije nego što bi trebalo biti, a nije uvijek niti do volje ni do novca. Često ispred zajedničkog, nepobitnog interesa stoje sitni, osobni interesi, pa i čisto neracionalne ludosti. Znam da neki već gube strpljenje i pitaju se o čemu ovaj drobi i općenito mudruje. Pa evo, nagledao sam se godinama raznih projekata koje je realizirala, a ponekad i nije lokalna vlast. Provede se javna rasprava, napravi projekat, a onda ispliva nešto sporno. Najčešća su dva razloga; jedan je neriješeni inovinsko-pravni odnosi, a drugi uzurpacija javnog zemljišta.
Prvo je predmet suda, a drugo javnog suda. Uzurpacija me zanima. Tako znam ulice čija se rekonstrukcija itekako otegla jer su je godinama grickali stanari dok nisu ogradama stigli do bijele crte. Države vojskom osvajaju teritorije i pomiču granice, mnogi Duvnjaci u osvajanje kreću armirano betonskim zidovima. Nije rijetka pojava da se uzurpira „erar“ i kada se nakon nekoliko godina vidi da nema reakcije, taj zid se ruši, a novi niče na pola metra ili metar novoosvojenog teritorija. Budući da nije teško izračunati koliko košta izrada zida, osobno mi je bio fascinantan jedan osvajač općinske zemlje koji je za osvojenih stotinjak četvornim metara izdvojio svotu za koju je mogao kupiti solidnu njivicu. Naravno da će izbiti frka, ne ako, nego kada općina odluči, na primjer, urediti cestu i jednostavnim uvidom dođe do zaključka da se zid-utvrda mora ukloniti. Onda krene kletva, trovka, psovka, tjeranje pravde, iskrivljivanje ili krivotvorenje istine i prozivanje “pokvarene“ politike i političara. A vlast je itekako znala biti kriva iz dva razloga. Prvi je što se znala dodvoravati uzurpatorima umjesto da čvrsto istjera svoje. Druga primjedba se odnosi na dopuštanje da se to događa, umjesto da intervencijom spriječi uzurpaciju, pa i bespotrebni, nemali trošak armiranih zidina.
RUŠIMO ZIDOVE – ŠIRIMO ULICE!
Kada postoji potreba za izuzimanjem privatnog zemljišta, stvari su čiste. Eksproprijacija za one države je bila svakakva. Ova sadašnja vlast ima prilično jasna pravila i ne znam da je netko prošao loše u pogodbama s općinom ili državom? Često se opet događa da se prema javnome interesu postavimo ucjenjivački i da nam apetiti naglo porastu kada je općina zainteresirana strana.
Dakle, budimo realni, ne dirajmo tuđe, pa ni kada je „ničije“. I koliko god mislili na svoj osobni interes, ne kočimo ono što je naše zajedničko dobro. I općinarima budimo suradljivi.
Budući da volim ogledne primjerke, jedan će mi biti kružni tok u Kolu. Za sada postoji samo namjera. Za sigurnost u prometu taj zahvat je nasušna potreba. Kada krene projektiranje i javna rasprava vidjet ćemo kako to ide; uz suradljivo iznošenje suvislih primjedbi ili dreku i vreku.
Drugo je asfaltiranje i uređenje ulice koja ide paralelno iznad Virgilijeve. Znam da ova nova ulica u općini nije ni u namjeri. Ali evo, svatko je sebi bradu skrojio. Kako bi bilo dobro da se to u bliskoj budućnosti realizira. Taj asfalt bi udvostručio cijenu moje nekretnine.
Pomogla bi i javna rasvjeta koja umalo nije stigla do moje kuće. Već postavljene stubove počupali. Ne da nitko „preko svoga“ . I neka ne da. Ali gdje je put. U nekoliko decenija se prepolovio. Netko ga je uzurpirao. Ma griješim. Nije! Pola puta je jednostavno isparilo! To je istina! I to je treće. Sve oko mene. A tako je posvuda.
Ne budite ludi, suzite dvorište, a proširite cestu. Rušimo zidove. Cijeli svijet zna da razdvajaju ljude. Isplati se!
