Tihi skitnica Virgilije Nevistić
Virgilije Nevjestić, zapravo Nevistić, slikar, grafičar, pjesnik i filozof o kojemu se snima dugometražni, igrani film.
Odmah je za propitati se koliko mi Duvnjaci cijenimo sami sebe i koliko nam znače oni najbolji među nama?
Kao da su za većinu nas skrojene one dvije mudrosti kako nitko nije prorok u svome selu i da ništa nije ljekovitije od uspjeha.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Virgilije Nevjestić je veliki pariški umjetnik, a što bi bio da je ostao Vrgo s Kola i bavio se umjetnošću? Ne bi bilo dobro! Dalje neću elaborirati. Sve jasno. Nismo još zreli. Morate se potvrditi u cijelome svijetu da bi vas vaše selo prihvatilo.
Virgilije, odnosno od gruboga milja, kako ga zovu stari Koljani, Vrgo je uspio i o njemu valja pisati što tko zna.
Osobno sam upoznao Vrgu kada sam bio deran s manje od deset godina. Navratio on za jedne ljetne žege, pješice prašnjavim makadamom do moga oca jer su jedan drugome bili dragi. Išli su zajedno u školu, doduše kratko jer se moj otac zaustavio na nepotpunoj pučkoj školi, a Vrgo otjerao do kraja.
Prvi komentar moga oca je bio kako to „veliki čovik, živi u Parizu, a pišice oda okolo“. Zašto sebi ne kupi auto. I danas, a ne onda, uspjeh se pokazivao i pokazuje kupnjom auta. Nije moj otac baš tako mislio, već je to bila sitna provokacija na koju je njegov školski kolega Vrgo naivno nasjeo i počeo mu nadugo i naširoko objašnjavati kako on ne želi auto jer mora paziti kuda i kako vozi, paziti prometne znakove i sve ostalo, a ovako on pozove taksi i radi dok ga voze. A ovaj u smijeh i reče mu kako je sve jasno, „pa školovan čovik naravno da sidi dok radi“.
S našim gostom je bila i njegova supruga, pa kad su odsjedili i njih dvojica se narazgovarali, gospođa reče nešto na francuskom, a otac upita Vrgu što to govori, a on onako šeretski reče kako nam hvali kuću da je lijepa i doda kako stari sigurno zna da nam je kuća siromašna, jer je i stari već vidio zapada. Žena je samo htjela biti pristojna gošća.
Kada su otišli onda se otac s ponosom raspriča o školskom drugu kao da nitko drugi osim njega s njim nije u školu išao. A oni su poslijeratna generacija, pet – šest godišta išli zajedno. I od mnogih sjećanja ispriča kako se odmah znalo da je Vrgo darovit. Dao njima učitelj, čini mi se neki Bračanin, u školi da nacrtaju teslu. Donio alatku i stavio na stol. Djeca su to škrabala kako su znala i umjela, onako dječji, a kada je učitelj vidio Vrginu teslu ostao je zadivljen. Samo ju je trebalo izrezati s papira i njome početi tesati. Čisti hiperrealizam, svaki god na drvenoj dršci, svaka mrlja na metalu, odsjaj sunca na svijetloj oštrici. Ama baš sve.
Put od Vrge do Virgilija Nevjestića je bio dug i trnovit. I završio sretno kao u bajci. Zašto tu bajku ne pričati!
Sjetio se Virgilije iz Pariza oca i stričeva s kojima je isto išao u školu i poslao im razglednicu, svoju grafiku. Tu grafiku imate pred sobom. Na njoj polje, livade i naviljci, na njoj ruka koja prosipa žito, na njoj mlada djevojka ili vila, a lijepa Duvanjka jeste vila.
Stari svijet i nostalgija. Razglednica je iz 1972. godine. Čini mi se da je Zapad oduševljen Virgilijevim motivima, a oni su počesto nadahnuti Duvnom. Prodao je Duvno Parizu!
Duvno je neispričana priča, pričaju ju Virgilije i njemu slični. Kada ćemo mi sami sebe prepoznati, ne u oholosti, već u ponosu, jer živimo u prelijepom kraju ponosnih ljudi.
Virgilije uspio naviljcima u Parizu, a neki od nas ne kazuju da su iz Duvna, već iz Splita, jer tko će objašnjavati gdje je Duvno. E pa Virgilije!
