Trideset godina od završetka rata vlast najavljuje zakon kojim će se braniteljima ili borcima isplaćivati dodatak, bez obzira bili umirovljenici, radno aktivni, bogataši ili beskućnici. Dodatak baš svima. Mnogi će reći, bolje ikad nego nikad. Neki će reći što će svima, treba pojačati potrebitima.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Socijalna država je najbolja država. Ali, ne valja sve pretvarati u socijalu. Postoji pravo koje čovjek zasluži svojim radom ili u ovom slučaju nosajući glavu u torbi. To pravo ne smije imati biti uvjetovano socijalnim statusom. Pravo je pravo, bio čovjek najbogatiji na svijetu ili najsiromašniji na svijetu.
Siromaštvo se rješava drugim alatima.
Sada je zamišljeno da ratni dodatak dobiju svi registrirani branitelji. Neću se baviti lažnjacima jer nema smisla. Ipak je to sasvim druga tema i prošla je baba s kolačima, već odavno.
Vlast je zamislila da dodatak dobivaju svi sukladno provedenim mjesecima u razdoblju od travnja 1992. do Daytona, odnosno kraja 1995. To bi za nekoga tko je ratovao bilo maksimalnih 48 mjeseci. U prednacrtu ili nacrtu zakona zamišljeno je da mjesec dana vrijedi 2 marke. Svatko može pomnožiti provedene mjesece s te 2 marke. Za provedeno vrijeme u ratu od početka do kraja bi to bilo 96 maraka. Ako je netko bio mjesec dana dobit će dvije marke. Baš dobro računam, ide mene ta matematika. Ali ide i druge. Već su svoje nezadovoljstvo iznosom iskazali u Tuzlanskom kantonu. Njihov zahtjev je da dodatak bude 4 marke. I oko toga će se kladati, kako je i red u demokratskim društvima. A mi to, unatoč teškim deficitima ipak jesmo.
Osobno, ja bih još više jer ispoljavam sebičnost, sasvim legalno zalaganje za sebe i one oko sebe koji su bili u sličnoj kaši.
Ali bit ću zadovoljan ako bude i marka, jer poslana poruka da branitelji imaju pravo. Dosta je bilo milostinje i sadake.
Ne treba griješiti dušu, odmah poslije rata država je davala certifikate. Davala je svakome tko je samo rođen u BiH, a nagradila je i ratne godine. S certifikatima se različito snalazilo. Većina je preko 20 000 na papiru prodavala raznim nakupcima, mešetarima i pronicljivim ljudima prodavala za 300. Neki su uložili u dionice i nešto zaradili. Veliki broj je onih koji iz revolta nisu učinili ništa pa im je to poslužilo za potpalu. Mi djeca komunizma o dionicama i ulaganjima nismo znali gotovo ništa. A ako smo i znali nismo mogli uložiti u ono profitabilno. Ha, trebala je veza. Naravno. Dakle, većina 300 ili ništa.
Dala je država tada i carinsku povlasticu za uvoz automobila. Dala, pa ukinula. Tko je imao novca iskoristio. Većina nije jer je mogla kupiti samo krš od automobila ili ništa. Rat tek završio, a od vojničkih plaća su rijetki štedjeli. Kako ćeš uštedjeti kad ne znaš hoćeš li plaću sutra trošiti. Bolje je to skašiti danas. Nisu smjeli tako. Pravo je pravo dok ga ne iskoristiš
Ne znam djeluje li još udruga „Zaboravljenih“. Ako djeluje, a zakon se ostvari, ona više i ne treba.
U konačnici, nije do iznosa, već do ponosa.
I zamislite – pohvala vlasti. Bolje ikad nego nikad. I neće to dugoročno biti opterećenje za državu. Svi branitelji/borci su u trećoj životnoj dobi i pomalo odlaze… u bolji svijet…
