Sjećanje je voštani otisak u našoj glavi – Sokratova je misao i kada razmislimo, stvarno je tako. Svaki put kada se prisjetimo nekoga događaja to je malo drugačije od ranijih sjećanja.
Cijelo ljeto su prisjećanja na, sada već davne događaje iz ratnih, devedesetih. Obilježavaju se veliki dani, velikih pobjeda ili velikih tragedija, zavisno od strane na kojoj se tko zatekao.
Piše Božo Krajina/Tomislavcity
Vosak je mekan i otisak se svakim prisjećanjem malo iscijedi. Moje osobno prisjećanje dana prije Oluje su se slila u jednu grudvu. Sjećam se da sam bio u svatovima dan ili dva prije Oluje. Sjećam se, naravno, i u čijim sam svatovima bio. Sjećam se da se dvorana ispraznila jer su mnogi, prije darova bili pozvani. Ja nisam bio potreban i ostao sam u polupraznoj dvorani. Znam da sam znao što sam radio i gdje bio tih nekoliko dana. Sada više ne znam. Znao bih da sam bio barem neki kotačić u svemu tome.
Kada gledam, čitam i slušam o događanjima za ratnih godina s podozrenjem pristupam sjećanjima i čekam komentare onih kojima je posao proučavati povijest. I tada nije lako jer, neki kažu, da za objektivno saglevavanje tih vremena nije dovoljno tridesetak godina i da se mora čekati još dvadeset. Još su traume svježe, a nacionalne razmirice se ne smiruju. Tužno je što se čini kako je rat nastavljen svim sredstvima, samo ne oružjem.
Hrvatska priča o Oluji je priča o oslobađanju okupiranih područja, ali i o deblokadi Cazinske krajine uz opasku da se ne ponovi Srebrenica. Meni je novi detalj komentar ministra vanjkih poslova republike Turske kako je Hrvatska spasila obraz Zapadu. Pohvalno i lijepo čuti.
A onda sam pročitao priču o početku rata u Hrvatskoj i prognanicima iz Hrvatske preko granice u Bihać. Tisuće hrvatskih civila je spas pronašla u Bihaću gdje su prihvaćeni, nahranjeni i smješteni u domovima dobrih ljudi. Potom im je omogućeno da se prebace, uglavnom preko Livna do Splita. I bilo je tako, ali sam to potpuno zaboravio. Dalje autor podsjeća da ti prognani ljudi i danas održavaju prijateljske veze za svojim dobrotvorima. Zbog toga je čovjeku toplo oko srca. Svaka takva priča o milosrđu i ljudskosti vrati vjeru u čovjek, a posebno u vremenu krvavog pira.
I tu bi valjalo stati, da se stati može. Ovo prepričano je sekundarni dio priče. Dojadilo je dijelu bošnjačke politike slušati o dijelovima pozitivne priče o Hrvatskoj i Hrvatima, pa je primarna namjera istaknuti kako „smo i mi vama pomagali“ i to je onda jedan jedan.
Ne znam niti jednoga dragovoljnog darivatelja krvi koji bi očekivao da mu se vrati ili plati.
Ne mora ni pametni Sokrat uvijek biti u pravu. Ljudi se dobro sjećaju dobra i zla, a detalji izblijede.
Zato bi pripovijedanje o milosrđu i čovječnosti moralo biti ispričano bez podteksta. Svi kuco! Čudovišan je rat, a najgori je medijski rat milosrđem.
Samo čista ljudskost, bez dodavanja politike i ideologije.
