Kažu da je povijest učiteljica života i s time bih se osobno složio. Ali ima i onih drugih koji kažu da je povijest bilo pa prošlo i nikada se ne vrati i zato ne treba ulagati truda za jalove spoznaje.
I onda zapjeva Marko Perković i jednima i drugima. I tako, ako ne znaš što je bilo poslušaj istoimenu pjesmu i ako ne znaš što je bilo u daljoj prošlosti poslušaj Nepročitano pismo, pročitat će ti ga Marko.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Moje drago srce se već godine 1671., nakon pogubljenja Petra Zrinskog i njegovog šure Krste Frankopana proširilo Europom.
Da nam sude, već je pjevao Miroslav Škoro, a snažan motiv u pjesmi je brutalno pogubljenje u Bečkom Novom Mjestu koje je zgrozilo tadašnju Europu.
Pola Hrvatske će biti na koncertu u Zagrebu i samo malo učiti povijest. A pjesma nije dovoljna jer je glazba, među svim umjetnostima, najčišća emocija. A ja bih da vruća srca popunimo i hladnim glavama.
Ali, nadam se, utvaram sebi da će pjesma biti poticaj za dublje i detaljnije upoznavanje s događajima iz pjesme i pjesama. I povijest će tek onda biti učiteljica života, a odsječene glave urotnika će dobiti dublji smisao o svijetu u kojemu su oni živjeli i mi danas živimo. Iz njihovih nastojanja možemo iščitati svu nestalnost našega svijeta i ulogu malih naroda koji prije ili kasnije završe kao moneta za potkusurivanje – prodani za kikiriki.
Zato, bolje prije, nego nakon koncerta, isčitati događaje koji su prethodili i događajima koji su uslijedili nakon kratke i emotivne povijesti, poučne, nacionalne, ali ipak, u svojoj biti zabavne glazbe.
Thompson mi je drag, ali mi je draža nacionalna tradicija, onako smirena, bez razglasa, usamljenička, zanesenjačka, jalovo emocionalna, čisto pjesničko prenemaganje – reklo bi se.
Augustin Ujević
Naše vile
Gdje su nama drage rajne sestre i drage,
Marulova seja i Dubravka, gdje Cvijeta?
Procvjetaše polja i plodan s rosne vlage
perivoj u cvatu pramaljeća cvjeta:
gdje su naše nimfe i sve čari nage
gizdavih ljepota, krasnije od cvijeta;
gdje su vaše vile, Đivo, Šiško, Đore,
vi, dva Dinka, i Tasso, pokloniče Flore?
Gdje su dobre djeve, bijele poput krina,
deklice što tješe i jačaju junake?
Gdje je mučenica Zrinjska Katarina,
književnica, duše pobožne i jake,
srce Amazonke, Jelena, mat’ sina,
sveta ko regina Helena iz rake;
Sunčanica gdje je i Kosara, kći kralja,
Neda i Sokolica, sjajan niz koralja?
Nestale su kao biser rane rose,
banice su danas otoka za sretne;
sve, što uspomenu njine slave nose
uklele su zavijek, ljubavnike sjetne;
al nebesa plava blagi balzam rose,
melem nade, i blažen tko ih jednom sretne
vjerujući u šarna obećanja duge,
tko ih nađe, Muze naše tlapnje i tuge!
