Naše okućnice sve veća briga
Davno Buda domisli kako ništa čovjek ne može posjedovati. Sve što mislimo da posjedujemo, pogrešno je jer ono ustvari posjeduje nas.
Ovo mi je palo na pamet pri razmišljanju o gotovo banalnoj stvari. U nastojanju da sebi život učinimo ugodnijim, mi, stanovnici ruralnih krajeva smo usvojili urbane navade. Naime, donedavno, do prije, recimo četrdesetak godina, u duvanjskim selima su ljudi kućne proračune dopunjavali baveći se stočarenjem i ratarenjem. Njive i livade su bile pokošene, a kuće ukrašavali kokošinjci, svinjci, štale uz kuće i gnojišta, iliti po našku đubreluci. Mladi bi bili zgranuti kako je to izgledalo. A ni mi stariji se više ne bismo mogli vratiti na ono staro. Kako no kažu, to bi danas svakome smrdilo.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
I neka toga više nema odmah pred kućnim vratima. A onda, ali… Izgradile se kuće i investiralo se u okućnice da lijepo izgledaju. Lakše se živi bez krava, ovaca, kokoša i svinja. Lijepo je sjediti pod sjenicom okruženom ružama, čudima od ukrasnih grmova, zelenim travnjacima i živicama. Tako smo vidjeli na Zapadu i usvojili što je ljepše. Čini mi se da smo jedino zaboravili da na tom Zapadu velika, prelijepa dvorišta pripadaju imućnijim ljudima sposobnima platiti usluge vrtlara. A većina naših prelijepih okućnica poče posjedovati nas. I tako u proljeće travnjaci se gnoje i kose, živice orezuju. Posade se deseci grmova i gredica cvijeća i poneko stablo. A malo je toga da nema svoga nametnika. Treba goriva, gnojiva, vode i pesticida sve to zaštititi. Ta trošak možemo i podnijeti. Navali trava, navale mladi izboji na grmovima i stablima, sve potaknuto proljetnom vlagom i toplinom. A onda, kod nas iza svetog Ive zasuši. Da grmovi ne bi uginuli a trava požutjela, pa i uginula jer sijemo engleski, talijanski i tko zna koji ljulj, treba zalijevati što je dodatni ako ne posao, onda briga. I opet kosi svaki tjedan. Tako na posao, s posla u košnju, a travu više nema što jesti i ne smije požutjeti. Ona sjenica pod kojom mislimo uživati postane mjesto gdje se od umora skljokamo i nabrzinu srknemo kavu, pivo ili vodu. A onda uđemo u pozne godine, zaključimo sami i drugima se potužimo kako se sve pomalo otima, mladi za poslom i nema tko. Dođe vrijeme plaćati usluge održavanja okućnica. O brigo moja! A mislio sam kada ne bude krava i ovaca da ću uživati u dokolici ili odmarati kada dođem s posla. Može, ali onda plati, a platiti nekako čupavo.
Sve ovo do sada izrečeno je samo uvod. Samo po sebi se nametne pitanje što činiti? Pa pojednostaviti. Kažu mi da je sada na Zapadu trend okućnica u kojima biljke žive i preživljavaju nalik onima u divljini, sa što manje intervencije čovjeka. Trava oko kuće mora biti pokošena, ali se ne mora baš zelenjeti. I žućkasta je lijepa. Ne moramo imati grmlje od ukrasnih grmova, jer krmlje je grmlje. Mogli smo onda ostaviti pokoju šepurinu ili zerdu.
Kako postupati s onim što je donedavno bilo lijepo i jednostavno za njegovati, a više nije? Odgovor mi se čini jednostavan, iskrčiti i posaditi nešto drugo, možda naše, autohtono.
Dobar primjer za ovakvu tezu je šimšir, vazdazeleni šimšir. Živice su izgledale prekrasno, zelene i ispod snijega. Šimšir je trebalo posaditi, oko njega dadiljati dok ne uhvati života i kasnije orezivati. Tako je bilo sve donedavno, do prošle godine. Stigao šimširov moljac, leptir čije gusjenice se hrane baš šimširovim lišćem. Moljac poleti u svibnju i leti do listopada. Nema više samo posadi i orezuj. Treba ga braniti insekticidom i to ne prskati već kupati. Ako imate dugu živicu onda je to posao i trošak. Moljac nestati neće. Oko kuće treba izliti znatne količine otrova. Zbog toga sam pred ulaznim vratima šimšir iskrčio. Ne morate tako postupiti, svatko po svom nahođenju. Kažu da u Njemačkoj rade što i ja, ne mogu i ne žele šimšir braniti pesticidima. Već rekoh, kako hoćete, osim ako je šimšir blizu vrta s povrtlarijama. Neće otrov završiti samo na šimširu. Bez žaljenja, jer kako kažu nisi se sa šimširom vjenčao. Posadit ću živicu od domaće šepurine ili zerde. Već ih ima. Ako im i budem „robovao“ bar su naše.
Barem me šimšir više neće posjedovati…
