Vrhunac je duvanjske turističke sezone. Mi smo, uglavnom sami sebi turisti, a posebno oni koji su otišli od kuće, a godišnje odmore provode u rodnome kraju. Na sve strane vrvi događanjima, onim sportskim. Teško je pobrojati nogometne turnire, tu su trkači, ulični košarkaši i bogte pitao što sve ne. Ima i kulture u Tavelićevim danima, koncerata čini mi se pregusto smještenih, pa bi netko od organizatora mogao doživjeti i neuspjeh u obliku financijskih gubitaka.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
U svemu tome se itekako troši. I neka se troši i zabavlja. Kada se naporno radi red je opustiti se i zabaviti i dio prihoda na sve to potrošiti. U svemu organiziranome postoji neku sustav da se po potrošnja što više potakne. I ima rezona. Oni koji su stalno tu nešto će zaraditi, ponetko dobro profitirati, a većina zaraditi za svakodnevne potrebe.
Širenje potrošnje kroz uslužne djelatnosti traži povećan angažman radne snage, a nje baš i nema. I tu dolazimo do onoga o čemu je u magarećoj klupi već bilo riječi. Naime, sve je više rada umirovljenika dobroga zdravlja i maloljetnika.
Kuda god krenem susrećem školsku djecu kako rade. Odem popiti kavu usluži me moj učenik, pojesti sladoled eto još jednoga, kupiti kruh opet opet oni, marljivo puni police opet jedno od njih. I neka me uslužuju, dosta me i namuče tijekom nastavne godine. Drago mi je da djeca hoće raditi i zaraditi za sebe i možda pomoći obiteljskom proračunu.
A sada problemčići. Svaki rad, a posebno rad maloljetnika itekako treba regulirati i u uređenom društvu strogo nadzirati. Postoji zakon, ali je on i nekim segmentima nedorečen, a u nekim dijelovima se, gle čuda, ne poštiva. Zakon jasno kaže da nikakav radni ugovor ne može biti sklopljen s maloljetnikom koji nema više od petnaest godina. Oni od petnaest do osamnaest mogu raditi ali ne više od trideset pet sati tjedno. Prekovremeni rad nije dopušten, kao niti onaj noćni. Maloljetnik ne smije raditi iza dvadesetog sata. Ono što nije regulirano federalnim zakonom, pa onda niti županijskim, pa tako ni Hercegbosanske županije, su opasni poslovi koje maloljetnici ne bi smjeli obavljati niti uz roditeljski pristanak. Naravno, niti roditelji ih ne smiju na takav rad tjerati. Budući da nema odredbe, kod nas se ne zna koji su to opasni poslovi. U drugim društvima to su poslovi pod zemljom i pod vodom. Ruku na srce, u Duvnu nisam susreo niti jednoga svoga učenika na posebno opasnim poslovima.
Kršenja drugih odredbi zakona ima. Kada god vas iza dvadesetog sata u kafiću usluži maloljetnik neka znate da to nije zakonito.
Svi oni koji studiraju ili su studirali znaju za posrednika u zapošljavanju studenata, a to je studentski servis. Za učeničke servise manje znamo, ali i oni postoje, osim kod nas. Oni sklapaju ugovore u ime maloljetnika. Tako u Hrvatskoj se zna minimalna satnica i za studente i za maloljetne učenike.
Namjerno sam na kraju spomenuo Hrvatsku, jer ima nešto što je u nas praksa, a u Hrvatskoj, cijeloj Europskoj uniji i nizu zemalja svijeta je zabranjeno zapošljavanje maloljetnih školaraca u vrijeme nastave. A svjedok sam da se to kod nas događa. Pa kad se tome još pridoda rad iza dvadesetog sata, počesto do ponoća, onda učitelj na nastavi nema učenika već umornog spavača. I ništa od učenja. Sve ovo poslodavcima, a posebno roditeljima na znanje, a inspekciji na ravnanje. Zakonodavci ovo područje moraju što prije preciznije doraditi.
Dakle, škola je težak i ozbiljan posao i dijete ga ne može dobro obavljati ako ima još jedan posao. I nema opravdanja da ono samo hoće. U ovom slučaju smo, za njegovo dobro, dužni mu zabraniti ono što hoće, jer dugoročno šteti sebi.
