– Čitam ja ono što ti pišeš i sviđa mi se kada baš kažeš onako kako jeste. – tako je započeo o mome pisanju moj poznanik, iskren i zdravorazumski orijentiran, zreo čovjek. I budući da je takav, bi mi drag ovaj jezgroviti osvrt na moje pisanije. A razuman i pristojan čovjek i kada ima zamjerku ne započinje njome odmah prvom rečenicom.
Piše: Božo Krajina
I uslijedila je primjedba: – A zašto izbjegavaš naziv Tomislavgrad i stalno pišeš o Duvnu i Duvnjacima? – Vidim da me smatra duboko promišljenim čovjekom, a i nisam baš, a smatra da sam svjestan da je skoro sve politika, a ono što i nije da je politika u njemu. Postavio je kratko pitanje i ostavio mi ogroman prostor da odgovorim. Mogao sam započeti kako ni na koji način ne izričem svoj politički stav i da mi nisu Tomislav i Tomislav Grad jedna, a Duvno druga politička opcija, a ja skloniji prvoj, manje nacionalnoj. Mogao sam održati kratko predavanje o Duvnu od pamtivijeka i Tomislav Gradu odnedavno, ali nisam. Kratko pitanje zahtijeva i kratak odgovor izišao iz srži osjećaja. Rekoh mu da su meni to dva podjednako draga i ponekad, u manjoj mjeri, kad sam ljut na cijeli svijet, podjednako nedraga naziva. Jednostavno mi je Duvnjak i Duvno češće i draže od Tomislavgrada i Tomislavgrađanina i imam pravo koristiti i jedno i drugo, po vlastitoj volji i raspoloženju.
Sve ovo ne bi bilo vrijedno spomena da nije inicijative Općinskog vijeća Tomislavgrad da se Tomislavgrad proglasi gradom. Ta nećemo valjda cijeli prostor općine proglasiti gradom? Naravno da nećemo, već bi gradom trebalo biti imenovana sadašnje općinsko središte. Tako, ja mislim, ne bez argumenata, da ako inicijativa uspije, općinsko središte treba biti imenovano gradom i nositi naziv Tomislavgrad, a općina kojoj je upravno središte grad Tomislavgrad, trebala bi nositi dično ime Duvno. Ako nam je glavni argument za imenovanje općinskog središta gradom povijest, onda je lavovski dio te iste povijesti Duvno. Duvno je, onako držićevski rečeno, starije od starina. Budimo iskreni i realni; nama su argumenti povijesti zapravo i jedini argumenti da u parlamentu postanemo grad. Ostalo ne zadovoljavamo, iako možda sporo, ali ipak napredujemo. Barem smo uspjeli od poslijeratne kasabe umiti se u čaršiju s glavom i repom. Do grada je po ekonomiji, broju stanovništva, pa i ponašanju još dalek put. Naši čelnici moraju još malo urbanizirati glave, a gazde prestati biti gavanima i prerasti u poslovne ljude koji šire poslovanje, ako je moguće u svome Gradu, a da bi tako bilo vidi glave koje još uvijek plemenski razmišljaju…
Vrijeme je simbolike. Nedavno smo neradno obilježili dan županije. Iznenadila me brzina kojom je Ustavni sud Federacije BiH odlučio da nema smetnje obilježavanju dana i da ničiji, pa samim tim ni bošnjački, nacionalni interes nije ugrožen.
Proglašenje općinskog središta gradom na argumentima povijesne važnosti bi moglo imati komplikacija. Pretpostavljam, gotovo da znam, da će ta povijest biti hrvatska. Naravno da smo mi i baštinici Ilira, jer ti ljudi nisu nestali i isparili. Mi smo to. A tu je i Rim nakon pada Delmata. Da opet ne bi iskočio kakav nacionalni interes valja Duvno spomenuti. A da se odmaknem od političkih kalkulacija i puhanja na hladno, već je jasno da je Duvno zlatno gumno i baš zbog toga ga valja sačuvati i u službenom nazivu.
E, da, do grada je dug put i sve je na dugu šćapu.
A ako bude ili pak ne bude, mi možemo biti Duvnjaci, možemo Tomislavgrađani, samo da ne budemo… malograđani.
