Čovjek snuje, a Bog određuje – stara je izreka koja se potvrđuje gotovo svakodnevno, kako na krupnim, tako i na sitnim životnim situacijama.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Naime, kaj! Jučer mi je subota započela po uobičajenoj ranojutarnjoj špranci, ne jedna, nego više kava od sedam sati, pa „dok se rosa ne podigne“, a već u petak je isplaniran cijeli dan. Da se rosa podigne i krene se u košnju. Imam toga, prava borba, puno dunuma i gađaj između kiša. Sve zakazalo samo buja trava, a ona mi ne treba. A ne može biti baš uvijek po planu. Prije odlaska u borbu s travuljinom trebalo je obaviti nekoliko predradnji. I onda se ljuto udarih o praznu plastičnu kantu, osjetih oštar, ali kratak bol. Ništa strašno, ne boli. Nakon pet minuta mali prst lijeve ruke kao nešto zateže, pogledah, svi prsti normalno stoje, a mali visi u zadnjem zglobu prije nokta. Pokušah mu zapovjediti da se ispravi, ali on ni makac. Već malo pomodrio, pomalo tuče u njemu, ispravim ga drugom rukom, a on se opet vrati u neugodan položaj koji bismo mogli nazvati „srećom da nije srednji prsti“.
Rendgen do popodne ne radi, od podne se naplaćuje
Subota, jutro, malo prije deset sati, a ipak bi valjalo do Doma zdravlja za vruće rane. Vidjet ću što će mi doktor reći, a laička ideja je rendgen riješiti dilemu je li pukla kost ili je nešto drugo.
Pred Domom zdravlja ljubazan doček medicinske sestre i odmah na redu kod liječnika. Mlad čovjek, malo pogleda i zaključi da ne možemo puno znati dok se to ne uslika na rendgenu. Taman se složih, a onda uslijedi ali… Rendgen u prijepodnevnim satima ne radi, a popodne radi, ali se plaća, četrdeset ili šezdeset maraka? Nisu sigurni oni, pa ni ja. Na to se ja onako blagoteleće zamislih, pa mi ponudiše druge opcije, jedna je na odem kod privatnika, a druga u Livno. Kod privatnika nema rendgena, pa je to odmah otpalo, Livno, Livno, Livno. U dva navrata sam imao posla s rendgenom u Livnu, jednom za sebe, a drugi put za svoga bližnjega. Oba puta sam platio uz obrazloženje da sam to mogao napraviti u svome Domu zdravlja, a oba puna nisam, ne zato jer mi je livanjski aparat draži, već zato što su me poslali u Livno.
Još sam malo popričao s mladim liječnikom. Predloži mi da malo razgibavam prst i stavljam hladne obloge. Upitah ga kako to da rendgena nema jutri, a popodne ima, ali se plaća. Reče da nije iz Duvna i da ne zna kakav je protokol u ovom slučaju, na što ja dodah da mi se protokol, ako je i po njemu nimalo ne dopada.
Nekoliko sati kasnije susretoh mladu liječnicu na specijalizaciji u Zagrebu. Pozdravi me s kako si profesore, a ja odmah s pitanjem što no ti specijaliziraš. Specijalizacija je za oči, ali pogledaj ovo. Reče mi da bi valjalo na rendgen. Složih se i rekoh da ću to obaviti u ponedjeljak, a do tada… Predloži mi da odem i da mi fiksiraju prst dlagama i da hladnim oblogama smanjujem otok. Dobro, riješen slučaj, sjetih se naših starih i dlaga koje su stavljali ovcama na slomljene noge i rekoh kako odoh prvo pojesti sladoled na štapiću i riješeno, sam svoj majstor.
I sva ova lakoća s kojom govorim i pišem o ozljedi jeste jer se radi o malom prstu, beznačajnom malom prstu, zadnjem prstu jer ni ovaj moj nije na glavnoj desnoj, nego na pomoćnoj, manje važnoj lijevoj ruci. Najbeznačajniji od svih beznačajnih prstiju. Kada pišem male prste ne upotrebljavam na tipkovnici. Ovaj je toliko beznačajan da ga do sada nisam ni primjećivao. Sada je zadobio moju pozornost jer mi je smetao dok sam pisao tekst o njemu.
Ipak ću sutra do svoga obiteljskog liječnika, uslikat ćemo mali prst lijeve ruke kao da se radi o palcu desne ruke.
Čini mi se da je kod nas kako s prstima, tako i s ljudima. Netko je mali prst lijeve ruke, a netko palac desne.
