Prije desetak dana pročitao sam melodramatski tekst o teško ozlijeđenom konju na Kruzima. Mladi par je s dosta gorčine objavio tekst kako su pronašli teško ozlijeđenog konja koji je jedva moga stati na tri noge. Nije bio sposoban skloniti se sa sunca koje je tih dana nemilosrdno peklo. Pišu kako su pokušali naći ljude koji će konja ozdraviti i naišli na zatvorena vrata. Nitko nije za tako nešto zadužen i nitko nije želio pomoći. Donosili su oni ovoj plemenitoj životinji hranu i vodu. Ali, ne mogu to raditi danima ili mjesecima. Sudbina konja je dalje nepoznata.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Nemam namjeru te mlade ljude kritizirati zbog njihovog poriva da spase jedan život, u ovom slučaju konjski. A onda ali. Po Božjem i po ljudskom zakonu, svaki čovjek je dužan pomoći drugom čovjeku i drugom živom biću. Onaj tko uzgaja životinje mora skrbiti o njihovoj dobrobiti. Naravno da je i ovo u praksi počesto daleko od ovih načela.
Konji na Kruzima su pitomi konji pušteni da “podivljaju“. Onaj tko ih je pustio, nije ih niti prodao, niti pojeo, a mogao je. Tako su oni dobili slobodu. I konji i ljudi su sto se tiče slobode u istome položaju. Skidanje jarma sa sobom nosi odgovornost za vlastiti život i rizik koji se mora prihvatiti ako želimo biti slobodni. Konji su vjekovima služili čovjeku, a čovjek ih je kao svoje vlasništvo, zauzvrat branio od predatora, hranio i liječio.
Ovi konji su slobodni, ali se zato moraju sami braniti od vukova, medvjeda i ljudi. Sami se moraju pobrinuti za hranu i sami naći vodu. Predatorima su najlakši plijen bolesni i stari. Nisu ovi mladi ljudi vidjeli ždrebad kako šepaju ili su sama kost i koža jer ih je majka iz nekog razloga odbacila. Nisu vidjeli niti one koji su slabi rođeni. Njih će pojesti vukovi i strvinari i krdo učiniti zdravijim i vitalnijim. Nije dobro niti predvodniku krda kada ga jednoga dana neminovno iz njegova krda otjera mlađi i jači. Usamljen je, prije ili kasnije, lagan plijen nekom gladnom mesojedu
Ovi konji na Kruzima ipak najviše stradavaju od ljudske ruke. Konju polomljena kost ne može zacijeliti i jedino čovjek kao čin milosti mu može skratiti muke, lijeka nema. Lijepo bi bilo pustiti slobodne životinje da uživaju u slobodi i snose rizike te iste slobode. To ovi konjima nije dato. Njihov najveći neprijatelj su i dalje ljudi. Oni su smetnja u prometu i smetnja stočarima. Znam da su ih ubijali i pravili kobasice, znam da ih ubijaju za hranu psima. Teška je njihova sloboda, ali slobodu, duži i ugodniji život ne bi željeli jer je uvjet da im se postave uzde, žvale i ostruge.
I ljudi mogu birati, živjeti što slobodnije i ne biti dužni nikome. A opet mnogi biraju jaram. Pročitajte Kranjčevićevu pjesmu ,,Gospodskomu Kastoru“. A naslov? Naslov ,,I konje ubijaju, zar ne“ je naslov jedne američke melodrame iz tridesetih godina prošloga stoljeća i vremena velike gospodarske krize. Glavni akter će ubiti svoju djevojku, na njezin zahtjev. Niti ona ni on ne vide izlaza iz gladi. U tim trenucima, mladić se prisjeća događaja iz djetinjstva kada je njegov djed ubio konja jer je slomio nogu. Morao je, ali je djedu to bila teška žalost, a mladiću trauma. Život je krasna, ali i brutalna gatka. A pravim ljudima je žalovati i ne petljati se u zakone prirode.
