Sam sa sobom sam gotovo tjedan dana vodio polemiku i sam sebe upitao zar ćeš opet pisati o društvenim mrežama i njihovom utjecaju na sve nas, a posebno na djecu. Prevladalo je uvjerenje da se zaista mora govoriti i da tema nije postala deplasirana.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Prijašnji povodi za progovoriti o ovoj temo su bile parcijalne zabrane pojedinih škola u svijetu i kod nas. Novi iskorak u tom smjeru odlučila je napraviti australska vlada. Predsjednik vlade je vrlo jezgrovito obrazložio zakon u pripremi kojim će se potpuno zabraniti korištenje društvenih mreža mlađima od šesnaest godina. Anthony Albanese na konferenciji za novinare reče da društvene mreže štete našoj djeci i da želi tome stati u kraj. Zakon skida teret s roditelja i djece. Koliko je ova vlada snažna još će se vidjeti jer, kao i svaki zakon, tako i ovaj ima svoje oponente. Protivnicima je argument da je zakon nesuptilan i pitanje je koliko provediv. Dakle, na ispitu je vladina snaga jer su na suprotnoj strani moćne korporacije, moćnije od mnogih država svijeta.
U tom kontekstu, ove korporacije su višestruko moćnije od naše male i slabašne državice. Ako, a nadam se da hoće, Australija uspije i za njom se povedu druge države, mi ćemo biti među zadnjima u nametanju ovakvoga zakona. A do tada će proći godine.
Albanese reče da će zakon skinuti teret s roditelja i djece. Do tada su teret i odgovornost na roditeljima, a potom na djeci. I to će biti tako godinama i to u slučaju ako ovakvi zakoni zažive. A što je nama činiti dok netko ne pruži pomoć sada već vidljivo nemoćnim roditeljima, djedovima i bakama, učiteljima i svoj dobronamjernoj svojti. Nema labavo, nama je s ekranima živjeti i nastojati iskoristiti blagodati, a izbjeći štete. Cijeli svijet zna da postoje štetni sadržaji.
Roditelji, učitelji i svi drugi nikada ne smiju biti umorni ako je u pitanju dobro djeteta. Već je epidemija govornih, motoričkih koncentacijskih i inih teškoća među predškolskom djecom. Tako su logopedi, defektolozi i psiholozi postali tražena zanimanja. Posebno mi se nije svidjelo i čini mi se pogubno kako mnogi roditelji umiruju dojenčad od tek nekoliko mjeseci. Zgoda je živa položiti na leđa mališana koji još nije prohodao i upaliti mu neki ekran. Miruje kao ovčica očiju ukočenih kao likovi iz onih jeftinih, animiranih, japanskih filmova. Ako tada nemate vremena za dijete, imat ćete kasnije za logopeda ili defektologa. I trošit ćete sate i sate na vježbe koje oni propišu, jer struka nema sate i sate za svako pojedino dijete. Kažu mi kako mališane ne interesira igra u parku i na igralištu. A i kako bi kada ih dovedete da se igraju, a vi sjednete na klupu i buljite u ekran. Stara, vjerojatno višestoljetna izreka doslovce glasi: „Što rade djeca? Što vide od oca.“. Tako je bilo i tako će i biti. Nikakve jaslice, vrtići, univerzalne škole, igraonice, radionice, zabavni i edukativni parkovi, klubovi ne mogu zamijeniti trud roditelja. A imati dijete znači biti roditelj dvadeset četiri sata dnevno.
Teško, teško i teško je biti roditelj. Ali je i vrhunac ljudskosti dovesti do punoljetstva neoštećena, zdrava, sposobna i poštena mladog čovjeka. U to ime se treba odreći i dijela sebe, maziti i nadzirati, mititi i zabranjivati.
