Građanska „hrabrost“ i strah od demokratski izabrane vlasti
Općepoznata stvar je da kod nas vladaju nepotizam i korupcija. Lijepo rečeno, to bi se jednostavno nazvalo pogodovanje i lopovluk. Svi smo plebiscitarno protiv toga i želimo dovesti na vlast one koji neće zaposliti rodijaka, kuma, kumče, suseljanina na štetu onoga iz drugoga sela. Je li tome baš tako ili smo, da oprostite malo licemjerni i cinični? Kako to da je rijetkost bunt i prosvjed, uložena žalba i animirana javnost kada nas netko preskoči i preko veze se zaposli, a mi izvisimo. Od lisice tražimo da čuva kokoše, od onih koji su problem, da problem riješe i sve bude pošteno zaposlen.
Piše Božo Krajina/Tomislavity
Ako bi se i pojavio netko takav, nije mi nezamislivo da dok bi jedni pljestali, drugi brojniji bi rekli da je budala i kreten jer ne učini svome, a tko će kome, ako ne svoj svome.
Onda, što nam je činiti?!
Većinom samo šutimo, sebi bliskima, a tihim glasom, ogorčeno pričamo o nepravdi koja nas snašla i na kraju tražimo vezu. Kojima veza uspije ,zašute, a na podbadanje kako su pričali protiv, a i sami postupili upravo po onome čemu su se protivili, slegnu ramenima i kažu da je to tako. Oni koji nikako ne žele ili ne mogu naći vezu odlaze kivni na sve i svakoga, a da se njihov glas uopće nije čuo.
Javljati se na natječaje i kada su namješteni?
Nemam namjeru pričati o pobuni, o građanskoj hrabrosti, borbi svim sredstvima do kosti, ali mi nije jasno da nema prigovora, žalbe, animiranja javnosti, ukazivanja na činjenicu da sam odbijen, a netko drugi bez natječaja doveden za ruku. Ako nema posla za mene danas, a izgleda da mago može čekati da trava naraste, onda mi ne treba nikakva hrabrost, svakako me čeka zategnuti opanke, pa preko granice.
Zato, po mome mišljenju, rodijacima treba, ako ništa drugo otežavati rađu, ogađivati funkciju, a naročito demotivirati ga da to radi godinama.
Veliki je pritisak na one „koji mogu pomoći“, pa bi možda i oni voljeli da je više pobune, prigovora, žalbi i uključene javnosti. Riješili bi se kolona rodijaka koji i nisu znali da su rodbina dok rođo nije postao funkcija.
Kada smo dobili odbijenicu možemo odabrati jednu od nekoliko opcija:
a) Psovati, vrijeđati, prijetiti? Nije dobro, jer ako je nama to netko uradio dobro znamo da smo branili vlastiti integritet i zainatili se u stilu e sada nećeš i nikada dok je mene. I ako smo u pravu, ovakvom taktikom to nećemo biti.
b) Uložiti žalbu u predviđenom roku, a onda ako smo odbijeni…
c) Uložiti tužbu, što je velika gnjavaža i ne treba od naših sudova očekivati brzinu
d) Alarmirati javnost i glasno, jasno i argumentirano govorili i pisati, a da u prvoj rečenici bude naše ime i prezime. Nastojati ostati anoniman znači unaprijed izgubiti.
e) Tražiti potporu oporbenih politika, ta oni su uvijek oni što se bore protiv ovakvih pojava, pa evo Rodosa, neka skoče, a ako i ne skoče neka se zna da nisu smjeli ili htjeli.
f) Sve ovo zajedno do F, osim onoga pod A
Ako ništa ne uspije, barem ste sve pokušali, onda posao u privatnom sektoru po principu daj što daš ili put pod noge. Putovnice EU imamo.
Osim ako niste licemjeri i bacate drvlje i kamenje dok i sami ne dođete na red. A onda… to je tako.
Sve i svašta može, jedino ne priča o pravdi i nepravdi. Ponekad najviše ubi priča o pravdi… A akcije nigdje!
Znam da je ludo, ali možda bi bilo najpravednije imena u šešir pa koga sreća pomazi?
