Kada „brinemo o štednji“ trošenje pravdamo proglašavajući skuplje jeftinijim
Je li Duvno privlačno za još trgovaca i ugostitelja? Veliki, svjetski, trgovački lanac, lančina među lancima, najavljuje dolazak u BiH. I kažu da će otvoriti trgovinu u svim mjestima iznad 30 000 stanovnika. Uklapa li se u taj kriterij Duvno? Uklapa i ne uklapa. Ako je po popisu stanovništva ima nas, ako je realno stanje, nema nas, puno otišlo i odlazi. No, nema brige, svjetski trgovci će procijeniti na temelju dobro proanaliziranih, točnih podataka što činiti. A kod nas neki kažu dolaze, drugi, ni slučajno, premaleno tržište. Što je istina, znat će se uskoro, kada dođu ili ne dođu.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
A sada bih ja domislio hoće li doći ili ne? Odmah da opomenem one koji traže valjan odgovor da ga ovdje neće naći i da dalje ne čitaju. Do sada nikada nisam domislio trgovinu i ugostiteljstvo na pravi način. I zato što može jedan novinarski šegrt izanalizirati i napisati o možebitnom dolasku svjetskog, trgovačkog diva? Koliko znam o poslu i trgovini, novcu, konkurenciji i tržištu, najbolje pokazuju moja prijašnja razmišljanja i predviđanja, kada bi se god koja trgovina pojavila. E pa, previše ih je, netko mora „kleknuti“ propasti, popustiti. Njih sve više i više, a nas sve manje i manje. Logika kao u školstvu, gdje je isto sve manje učenika, a sve više učitelja. Isto tako je s restoranima i birtijama.
Nema potrošača do Duvnjaka, granica je rasipnost
A što je to zaslužno za taj uspjeh trgovine i ugostiteljstva. Pa naša rastrošnost! Mi smo postali savršeno potrošačko društvo. U svega nekoliko desetljeća od barem ekstenzivnih proizvođača, postali smo intenzivni potrošači. Po našim selima je zašutjelo kravlje mukanje, ovčje blejanje, na kraju stalo i roktanje. Ni pijetlovi više ne pjevaju! Doduše, intenzivnije se čuje lajanje i mjaukanje. I to je to. Sve kupujemo, a ono što je doprinosilo zamijenili smo onim što troši. Lijepe svotice se izdvajaju za mace i cuke. I neka, zamijenili su gomile djece i ine čeljadi, barem u potrošnji. Prije tridesetak godina bi Duvnjaci crkli od smijeha kada bi u prodavaonici ugledali, recimo mačju hranu.
A tko više peče kruh u Duvnu. Malo tko! Kao i u Beču, s tom razlikom što Duvnjak voli svježi kruh, pa bacimo više kruha nego cijeli Beč. Sve, sve kupujemo. Kada kruh poskupi, onda valja kolača. Ni oni se više ne spravljaju u kućanstvima. Za Božić uglavnom jedemo domaće kolače iz trgovačkih centara. A tortu, ni slučajno peći kod kuće, puno struje se troši. Pa naravno, ovo opravdanje je zapravo blagi osjećaj krivnje. Eto brinemo o štednji i pravdamo se proglašavajući skuplje jeftinijim. Ma kuha li više itko kod kuće, naročito ljeti kada se raspojasamo mi, inozemni i stajaći Duvnjaci. Tada dostava skapava. A i običnim godišnjim dobima padalice (to je lijepa riječ za lončić) svakodnevno putuju do restorana. Nema se kad kuhati, a i ne isplati se.
Večernji izlasci naše mladosti nisu kao nekada. Nije se ni prije baš pazilo kako se troši, ali je većina novca odlazila na piće. Sada je normalno negdje na polovici noći nešto pregristi. Troši li se troši. I neka, samo da se usporedo i ne kuka. Ne kažem da nema mjesta kuknjavi, ali kukaju i oni koji troše li ga troše.
I pred kraj malo ozbiljnije. Stanovništva nemamo, potrošača imamo i široke su ruke. Sve kupujemo i ne žalimo. To je vidljivo i iz nedavno objavljenih podataka. Porezne uprave o uplaćenim porezima po županijama i pripadajućim općinama. Po porezima i potrošnji nadmašujemo neke znatno napučenije općine. Neki će ovdje reći da je to jer nas ribaju porezima, a drugima opraštaju. Možda, ne znam, ali u svakom slučaju, potrošački gledano, baš smo konzumeristi.
I zato. Kladio bih se da će velika prodavaonica doći, unatoč i broju stalno nastanjenih i broju postojećih trgovina.
A opet, tko zna? Uvijek sam se prevario…Ako bude bit će brutalna konkurencija.
Jedno je sigurno – isplati se Duvnjaku dati veću plaću. Svi su izgledi da mu ništa neće ostati u džepu.
