Nakon određivanja minimalne plaće od 1000 maraka, došlo je do izmjena Zakona o doprinosima. Kada je određena minimalna plaća od 1000 maraka među poslodavcima je nastalo komešanje jer se država nije odrekla svoga dijela kolača. Doprinosi u Federaciji su još uvijek 41.5 %, a u RS znatno manji, 31 %. Izmjenom zakona o doprinosima Federacija je popustila za 5.5 %. To je olakšanje za poslodavce i s njim mogu raditi što hoće. Naravno, dok se pojavi neki oslobođeni novac za njega svi pokažu interes. Prva pomisao radništva je da bi poslodavci to mogli pretočiti u plaće.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Budući da je većina radnika na minimalcu ili nešto iznad, valja računati, „oslobođeni“ novac na iznosu od tih 1000 maraka. Doprinosi od 41,5 % na ovaj iznos su 648 maraka, a nakon umanjenja od 5.5 % od 1. srpnja bit će 562 marke. Hoće li radnici imalo omastiti brk, saznat ćemo u kolovozu, kada budu isplaćivane plaće za srpanj. Oslobođeni novac je novac poslodavaca i zakonodavac je jedino uputio preporuku da se to pretoči u plaće. Ne odustajte od daljeg čitanja misleći da od preporučivanja nema ništa. Nije baš preporuka bez težine. U preporuci su taksativno navedeni poslodavci: na prvome mjestu Vlada Federacije, onda županijske vlade i Udruga poslodavaca. Onaj tko je preporučio točno je redom, kako i treba naveo one koji odlučuju. Na prvom mjestu i treba biti Vlada Federacije, odnosno predlagač Zakona bez kojega Zakona ne bi ni bilo. Ako ona poziva sve poslodavce da pretoče olakšicu u plaće, onda je prvo pozvala sebe. Smatram da će Vlada Federacije pretočiti olakšicu u plaće svojih zaposlenika jer da ima druge namjere ne bi upućivala poziv. Ako, kojim slučajem to ne bi ona napravila, onda bi to napravio rijetko tko od poslodavaca. Ali će napraviti sigurno, ako nešto u ovome trenutku može biti sigurno onda je to to. Za njom će se povesti županijske vlade, a potom i svi drugi poslodavci.
Ondje gdje ima sindikata, ako išta prate i rade krenuli su u akciju i znam da postoje određeni razgovori.
E da, stvari i nisu tako jednostavne kako se na prvi pogled čine. Tih 5.5 % na minimalnu plaću je nekih 85 maraka. Što veća plaća to veći iznos. Ako bi se poslodavci samo odrekli toga postotka u korist radnika onda bi oni s većom plaćom više profitirali. U javnom sektoru su koeficijenti i osnovica. U koeficijente se dirati neće, dakle, ako bude, iznos će se pretočiti u osnovicu. I neće svi dobiti jednako. Postoji mala mogućnost da to ne bude tako. U tu šumu zagaziti neću. Valja pregovarati i dogovarati. Nerealno je očekivati da se cjelokupan oslobođeni iznos prelije u džepove radnika, a da poslodavac ostane na istome.
Činjenica je da između radnika u javnom i radnika u privatnom postoji određeni antagonizam. U ovom slučaju je sasvim racionalno da oni u privatnom ipak navijaju za javni i to iz „sebičnih“ razloga. Sada se radi o rasterećenju koje se sviju tiče i sustavom uzgona, ako jedni ili drugi uspiju, olakšat će pregovaračku poziciju onih drugih. Javni sektor je snažniji pregovarač jer su organiziraniji.
O svemu ovome se malo priča, kao da nas se ne tiče. Ovo je poticaj za razmišljanje i razgovore. Tišina u demokraciji nikada nije donijela pomaka.
Pomalo mi je blesavo da ima više onih koji nisu upratili da je ovaj zakon uopće stupio na snagu, a svi smo na internetu.
Neće nam biti bolje ako samo gledamo genijalnosti mace i kuce. Pozabavimo se brojkama.
Prije Gospojine će biti koja marka više…
