O iseljavanju, potrazi za poslom, bilo kakvom zaradom, a kad je ima onda za boljom i dobrom zaradom, priča se stalno, a samo malo rjeđe piše.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Naslušao sam se priča o pečalbi, onih izravnih i onih u kojima je to usputna epizoda. Tako sam već u ranome djetinjstvu slušao o nekom svom, već pokojnom suseljaninu. On je svojima namro lijepe zemlje, vodenicu i kuću sa staklom na kuhinjskim vratima. E da bi sve to stekao dva puta je išao u Ameriku. Drugi se vratio iz Amerike nakon niza desetljeća, tako sedamdesetih godina prošloga stoljeća i donio… gumene čizme. Mislio da smo ostali na stupnju razvoja kakve nas je on ostavio. Već tada je gumenih čizama bilo napretek, a i kabanica, uglavnom žute boje i „posuđenih“ sa švapskih bauštela.
Onda su davnih dana bile neke udovice, poštovane od suseljana jer su same odgojile hrpu djece, dobro ih odgojile što nikad, pa ni onda ni danas nije lako. Nisu bile sirotinja i govorilo se da ih ne treba žaliti jer su imale mirovinu, muž im namro radeći u Belgiji. Bilo je i onih drugačijih, otisnuli se u bijeli svijet, napustili ženu i djecu, priženili se drugom u Australiji, Argentini, Americi, ponekad i sasvim blizu u Europi. Mogao bih tako u nedogled nabrajati različite sudbine sviju onih Duvnjaka, otkad je Duvna, koji su lutali svijetom. I nije to posebna sudbina nas Duvnjaka. Samo ću još nabrojati dobro znana pečalbarenja po Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj. Iseljavalo se i iseljava u Split, Zagreb. Zadar, Rijeku… Iseljava se i iseljavalo u Bugojno, Travnik, Zenicu, Tuzlu, Sarajevo, Mostar, rad u Varešu i Crnoj Gori.
Danas rogoborimo zbog iseljavanja. Krive su vlasti, one naše, demokratski izabrane. Dobro znam da su se vladajuće garniture mijenjale i da nemam komu ispostaviti račun za obećanja izgovarana na predizbornim skupovima pred prve izbore.
Kada se riješimo Jugoslavije i socijalizma, doći će tržišna privreda, mi sposobni, moralni, procvjetat ćemo. Bit će rada i dobre zarade, nitko neće morati nikuda ići. Ništa od toga! Posebno se spočitavalo iseljavanje nakon ulaska Hrvatske u EU. Mi putovnice imamo i započe egzodus. Meni je jasna naša nemoć, jasna mi je i nemoć onih koji su lagali da dobiju izbore. Ni ta laž me nije posebno iritirala, ali je crvena krpa za većinu bilo objašnjenje kako se iz Duvna oduvijek iseljavalo. Istina! Ali nama, puku obećano je nešto drugo. Nema veze što je naivno vjerovati u nerealna obećanja. Vlast nema sreće, jer ovaj put narod obećanje upamtio. Neki pametnjakovići na komentar kako ode sve živo, počeše uzvraćati s „vratit će se oni!“. Kao, eto ne teče tamo med i mlijeko, samo bez veze i iz pohlepe idu. Ako želite širiti „pozitivu“ onda obavezno pišite o nekom povratniku. Još ako opisuje što je muke vidio u tom brutalnom stranom svijetu! Nema veze što se njegov autobus u kojemu je on jedini putnik mimoišao s drugim, prepunim.
I sada dođosmo do onoga što što me godinama kopka. Kunemo se u Duvno i sve bismo učinili da ovdje ostanemo. Jesmo li baš svi iskreni, nevini i naivni.
Mnogi Duvnjaci dok se busaju u duvanjska prsa i kao pokazateljem vlastite uspješnosti ponude podatak o kupovini nekretnine najčešće u Hrvatskoj. Ima i onih koji mudro šute. Malo je neugodna istina, da ovdje rade i zarađuju, a rezervni položaj je negdje drugdje – zlu ne trebalo. Takvi baš ne grizu na svom poslu u Duvnu, jer dobro znaju ono što ni sebi, a kamoli drugome ne žele priznati, a to je da su ovdje samo na privremenome radu. Nemaju ništa protiv ako to potraje svih četrdeset godina, niti ako sutra propane.
Ako uspiješ srediti zdravstveno osiguranje negdje drugdje, nećeš brinuti brigu oko duvanjskog doma zdravlja ni livanjske bolnice. Ako si djecu poslao u neku bolju školu preko granice, baš te briga kakva je ovdje škola. Nema veze ako ti nešto naočigled propada, makar ti bio za to odgovoran. Ako i kad Duvno propane…zbogom. Stara mudrost je da ne treba sva jaja stavljati u jednu korpu. A Duvno je korpa za jedno ili nijedno.
Na prigovor da opet „širim negativu“, odgovor je; stalo mi je! A i ne mora, nemam alternativu. Možda sam lokalpatriota, a možda neuspješan. Nigdje stančića! Samo Duvno.
