Gotovo da nema poslodavca koji nije za svoje radnike priredio božićni domjenak. Nisam susreo nikoga, a možda ima, da nije obradovao radnike božićnicom. To je svakako za svaku pohvalu jer razgali srca i zaposleniku i poslodavcu. I tu bi trebalo stati, na čistoj emociji. To darivanje ima dodatnu težinu kada se zna da je u našoj zemlji nije regulirano da se božićnica mora isplatiti; domjenak se nigdje ne mora organizirati.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Samo ću spomenuti one dušobrižnike koji smatraju da bi domjenke trebalo pretočiti u humanitarne akcije. Jedino bih prihvatio ako se radi o pretjerivanju i prelasku u bakanalije. Inače je ovaj običaj dobro došao. Dok radimo neizbježne su trzavice između poslodavca i radnika i između radnika. A da je stanje unutar kolektiva još uvijek zdravo pokazatelj je domjenak. Naime, nitko od na ne želi sjesti za zajednički stol i blagovati s onime tko nam je nepodnošljiv. Sjedanje za zajednički stol, opuštanje i osjećaj pripadnosti i zadovoljstva, pozvanosti i uvažavanja doprinosi ljudskijim međuljudskim odnosima, a u konačnici to će dati rezultat u boljoj učinkovitosti za poslodavca, a nadat se i za radnika.
Još nismo, ali nadam se da ćemo izići iz divljeg kapitalizma, kako kažu južnoameričkog tipa. Iz samoupravnog socijalizma smo upravo u to upali u poslijeratnim godinama. Ma kakvi domjenci za sitnu raju. Međuljudske, radne odnose su diktirali najgori među nama, a ostali bili prisiljeni ili „prisiljeni“ takve odnose pratiti. Bez obzira što nam s čini da je cijeli svijet sve manje empatično mjesto, od tada smo napredovali. Ako još u potpunosti nismo, valjda ćemo shvatiti da smo potrebni jedni drugima, međusobno i neminovno uzajamni. I tu dolazimo do Božića. Ne namjeravam napisati propovijed, ali…
Za kršćane ovo su sveti dani. Puno je priče o konzumerizmu i ima ga. Konzumerizam nije u obilju, već u pretjerivanju. Konzumerizam je i bez pretjerivanja, ako se nekoliko puta u danu ne prisjetimo zašto smo zajedno za stolom i što nas je navelo da se baš sada svi, koji ikako možemo, okupimo. Još smo mi u našem kraju zdravih glava i spremni na druženje, ali nemamo prilike sastati se u ovako širokom društvu. Odavno tvrde da je naše vrijeme, vrijeme samoće i to one najgore vrste, kada smo sami a oko nas more ljudi. To kod nas nije slučaj, izopćeni su samo oni koji su to izazvali svojim postupcima da ih se ljudi klone.
Jedno jutro, na zornici, fra Ante jezgrovito reče kako sreća i sretati imaju isti korijen. Susresti pravoga čovjeka čini sreću.
Sretan vam nadolazeći Božić, susrećite se i budite mi sretni, koliko je moguće na ovome svijetu…
