Posjetite i one koji vam nisu baš, iz tko zna kojih razloga, dragi
Nisam baš veliki pobornik narodnih mudrosti, uzrečica i poslovica. Nisu ni svi običaji baš za pohvaliti. Ipak, dobro mi se oko našega božićnog običaja međusobnih posjećivanja uklapa ona da je bolje da nestane sela nego običaja.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Ljut sam na neke ljude, neki su mi dužni i ne vraćaju, godinama ne vraćaju, prave se grbavi. Prilično nepodnošljivo, ali za Božić ih obvezno lijepo ugostim kada se pojave, a potom ja njih obiđem. Ali za Božić! Ostatak godine ih izbjegavam i budući da ovo nije homilija, tako ću i nastaviti. Halal mu i stotinu sreća, ali ne mogu se praviti grbav da ne vidim kako se on pravi grbav. Ali za Božić! To je nešto drugo! Mir na sve strane, odmor duše i zamor tijela jer nije lako po cijeli dan nešto žvakati, a još je teže odoljeti svim tim delicijama. Svake godine, nakon Božića onaj ešalon mojih prijatelja i poznanika pita „jeste li vi hodali“, a to nije nekakav starinski flert već čestitanje Božića na Božić u nizu obitelji sela, ulica, kvartova. Naravno, okupili smo se i nazdravljali.
Potom započinje propitkivanje smisla toga našega običaja. Jedni tvrde da se sve to pretvorilo u gnjavažu, drugi da dođe do sukoba onih među kojima već postoje one prešućene nesuglasice ili sujete. A često rakija otkoči sve kočnice i nastupi trenutak iskrenosti. Izbije na površinu najodvratnija ljudska osobina – nasilništvo. U pravu su i oni koji kažu da smo samo na Božić ljubazni jedni prema drugima, a potom po svom. Koliko li sam samo propovijedi odslušao gdje nas se poziva na pomirenje i bratsku slogu za stalno, a ne samo taj dan. Već dvije tisuće godina, uzalud vam trud svećenici.
Sve to stoji, ali bolje i samo taj dan nego ni taj dan! Da ne idem dalje u nabrajanju razloga za prestanak međusobnog posjećivanja, sama činjenica da jedni druge možemo otrpjeti makar jedan dan je veliki, glavni, nemjerljivi dobitak.
I tako uložiti napor i taj dobitak produžiti na još nekoliko dana u godini. Teško da mogu sve zaboraviti i da mi ni na što i ni na koga ništa krivo nije. Čovjek sam, pamtim i dijelom zlopamtim. Da mogu bolje, bio bih svetac.
I na kraju, pogledajte kako se ovome običaju vesele oni prema kojima je Nazarećanin pokazao posebno naklonost. Oni su tek kratko na ovome svijetu i nemaju što pamtiti, a još se nisu naučili zlopamtiti. Djeca obožavaju božićna druženja. A nama starijima je dobro da se prisjetimo svojih, djetinjih Božića. I opet se sjećam redom hodanja od kuće do kuće. I tako do ručka. Uglavnom nisam mogao ručati jer sam bio bolestan. Nas djecu bi smantale litre gaziranih sokova. Bili smo željni, to se kupovalo samo za Božić. Netko od odraslih bi napomenuo kako se netko od nas prošle godine otrovao sokovima i posavjetovao „pomanje“. A drugi bi branili nas lotravce: „ Jednom je Božić!“.
