Zamirisao travanj proljećem, zacvrkutale su ptice, a kao staklo čisto nebo obećalo je dan stvoren za šetnju. Prepustilo se lice umiljatome suncu dok su nemirne ruke u hodu hvatale njegove zrake kroz povjetarac koji je drijemao. Lijeni se vjetar poput umornoga djeteta stao poigravati s ogromnim vjetrenjačama veseleći pogled koji se svemu divio. I prekrasnoj panorami što oduzima dah, i besprijekorno čistoj prirodi koja buja budeći se iz zimskoga sna i vjetroparku što po nekom tuđem selu se zove.
Sklopim oči i na trenutak mi se učini da čujem kako se i priroda smije ljudima gore nad Midenom, zajedno s vjetrenjačama koje sneno zvižde. Napunila se duša čistoga mira, otresla sa sebe sav nemir i tjeskobu i lagane se noge zadovoljno vratiše kući. Dolje će brzo zazvoniti zvona, krajem će još glasnije odzvoniti loše vijesti i tužan će pogled uteći k vjetrenjačama. One će opet, poput majke brižno podsjetiti čovjeka da je mali i da prekratko hodi ovdje pod zvijezdama, pod kao staklo čistim nebom i suncem koje jedva čeka da ga uštipne za obraze.
Ivana Ćurić/Tomislavcity
