Josipa Čamber, priznata hrvatska kiparica čiji su korijeni u Tomislavgradu, nakon 20 godina vraća se u rodni kraj s izložbom „Re-Vizija emocija“ otvarajući tako Dane svetoga Nikole Tavelića ovoga petka. Tko je Josipa i kakve emocije nosi umjetnost ove zaljubljenice u drvo kao najtopliji kiparski materijal, saznajte u sljedećim redcima.
Tradicionalno prvo pitanje – Tko je zapravo Josipa Čamber? Koliko su povezane umjetnost i osobnost?
-Prvenstveno sam umjetnica i sretna žena koja se bavi onime što najviše voli. Moj je rad preslika mene kao osobe i trenutnoga životnog i emotivnog stanja u kojemu se nalazim. Umjetnost je za mene terapeutska, bilo da sam u fazi sreće i zadovoljstva ili patnje i tuge.
Radite skulpturalno oblikovanje s prirodnim materijalima – zašto ste izabrali baš takvu vrstu umjetnosti?
-Najlakše se izražavam kroz formu skulpture i reljefa. Iako istražujem razne materijale, zaljubljena sam u drvo kao najtopliji materijal u kiparstvu. Drvo je oduvijek moja prva ljubav i velika inspiracija.
Koliko se Vaša današnja djela razlikuju od onih početnih?
-Tijekom tri desetljeća umjetničkoga rada i oblikovanja imala sam puno faza i istraživanja, ali mislim da sam ostala vjerna svome autentičnom izričaju. U podtekstu je svih njih moja umjetnička duša, i oni koji me poznaju i prate moj rad, odmah to osjete. Naravno da je neki moj stil i potpis kontinuiran, ali ima i pomaka u tome ovisno o kojoj se životnoj fazi radi.
Koju pozadinsku svrhu ili cilj krije Vaše umjetničko izražavanje?
-Želim umjetničkim stvaranjem učiniti život ljepšim, izraziti sebe i dodirnuti druge.
Što Vas motivira, a što inspirira na stvaranje?
-Umjetnički poziv proizlazi iz unutrašnje nužnosti, tako da motiva nema. Inspiracija je svuda oko mene. Ljubav je najveća inspiracija, ljubav prema prirodi, djetetu, partneru, prijateljima, samoj umjetnosti.
Koju izložbu posebno pamtite?
-Najbitnija mi je prva samostalna izložba „Ogledala mašte“ u Zagrebu, u Galeriji „Forum“. Tada sam s 24 godine bila najmlađa kiparica koja je izlagala u, u to vrijeme, najprestižnijoj galeriji u Zagrebu i izložba mi je bila najposjećenija te 1999. godine. Ta me izložba na neki način formirala i ljudi me po njoj često pamte i prepoznaju.
Sudjelovali ste i u brojnim likovnim kolonijama, od kojih su neke humanitarnoga tipa. Kako gledate na takva iskustva?
-Volim likovne kolonije, to su prilike da se umjetnici druže, zajedno stvaraju, svojim djelima pomažu.
Što možemo očekivati na izložbi “Re-Vizija emocija” u rodnome mjestu Vaših roditelja nakon 20 godina?
-Predstavit ću se publici malom retrospektivom radova nastalih tijekom zadnjih 10 godina, radovima iz pet ciklusa koji su nastali iz pet različitih životnih stanja i emocija. Jako se veselim prilici da komuniciram s duvanjskom publikom na ovaj način i da im pokažem svoj rad.
Ako biste jednom riječju mogli opisati svoje stvaralaštvo, koja bi to riječ bila?
-To bi bila riječ i pojam “ljubav”. Jer ljubav je umjetnost iznad svih umjetnosti.
A dio umjetnosti ljubavi pod nazivom „Re-Vizija emocija“ pogledajte i vi, u petak (5. srpnja) u 19.00 sati u Galeriji KIC-a Tomislavgrad.
Helena Lučić/Tomislavcity
