Kažem i ne lažem
U noći na prvi veljače mačije derače
godine dvije tisuće i dvadeset i šeste
tišina hladna i nesnom silovana
kažem i ne lažem sve oko mene miruje
stvari bez duše čame tužno poredane
miruje stol i stolica, miruju knjige na policama
miruje prašina po stvarima
miruju hlače preko stolice i slike po zidovima
neki me spopao hudi i ludi nespokoj
dižem se i gledam kroz prozor, u noć
odnesoše me misli preko zaleđena Sljemena
put brata mog Vrana i sestrice Čvrsnice
a slike neke bajne i veličajne iskrsavaju
kažem i ne lažem spopade me priziv moranja
sjedam za stol i uzimam olovku u desnu ruku
riječi odnekud provriše ko gorski potok
kao iz srca krvotok potekoše slova u riječi
kao ptica selica sletiše na bjeline
kao ždralovi kad na dugom letu
slete na Duvanjsko polje i odmaraju
pa odlete kao godine od krunidbe kralja Tomislava
sletiš moje razdragane misli na bjelinu papira
kao iz nekog čudnog hira tajnovita mira
moje misli iz dubina i tmina svemira
na stol, na moju čudesnu ljepotu i bol
sletiše slova na pustoš posvuda prostrtu
kažem i ne lažem poleti ko jeka odjekom
Bože, hvala ti što si me stvorio čovjekom
Ante Matić – Borčanac
